Svjetlo
Čudna je to stvar, kad se čovjek napije i sluša glazbu koja mu tog trenutka znači sve. Sva sjećanja, sve emocije, sve drage uspomene, sve mržnje i gadosti. I, u tom, svjetlo mračnom trenutku, siguran je da ga može dijeliti, da ga cijeli svijet može razumijeti. Shvatiti logiku pijanstva, bure, erupcije, prekipljenja emocija.
I spreman je i plakati i moliti i prijetiti, i ubiti, ako treba, da ga netko posluša, čuje, shvati.
Čudna je ta paralelna zbilja koju smješaju glazba, osjećaji i sjećanja. Zgrade, ulice, čak i zrak koji udišeš su isti, ali ljudi nisu. I rasvjeta je drukčija, lagano smeđa, naranđasto filtrirana u toplu izmaglicu, gušća nego inače. Ono čarobno vrijeme kad drvo pokazuje godove, boje rasta sreće i trpljenja. Kad sitne nijanse zrače nekim davnim životom, sjećanjima sreće i tuge, blagodati i gladi, davno prije sjekira i nepotrebnih psovki.
Ili je svjetlost izrazito jača i bolno jednostavnija. Blješteća i iritirajuća. Hladna. Ledena. Metal bljeska maglovito sivo, ponekad nježno mesingano, hladno kao oceanske kapi i mornarski znoj.
Čudno je to. Čudno je to stanje kad poželiš podijeliti bol i sreću, kao one dvije čaše, jednu žući, drugu meda, s ostatkom svijeta, a nitko, ali baš nitko ne želi znati za tvoju pjesmu srca i sretni grč duše, ljepotu dječjih suza radosnica.
Glazba mi budi neki zvjerski nagon pripadnosti zajednici, toplu, bratsku potrebu za zavijanjem u čoporu. Ugadan osjećaj zajedničkog usklađenog uživanja u zvuku, riječi, u moćnom trenutku zbijanja ramena uz rame. Osjećaj da smo neuništivi u tom trenu zajedništva u kojem su i strah, i oklijevanje samo sjene tuđinskih strahova. Samo čopor, jedan čopor, iskeženih zuba, razgaljene duše, koji je spreman tog se trenutka suprostaviti Svemiru, Vremenu, Sudbini potmulim smijehom iz dubine utrobe i režanjem u magličastu sjenu Smrti, koja se u tom trenutku, ionako, čini samo kao daleka, zaboravljena priča nečijeg tuđeg djetinjstva.
Žalosno je kako me moja vlastita furka o nekim , za mene vrijednim stvarima, zna razočarati u najsvjetlijim trenucima moje, ponekad preemocionalne, istinske nutrine, zarobiti me u svojom blistavom mjehuru od sapunice. Kad pukne, ne razumijem , izgubim se na trenutak, stresem glavom, zaboravim. I, na kraju, ostajem samo jedan obični, s pravom ismijavani pijanac, bedak, onaj čudni, kojega pusti z mirom, plati mu rundu, i odi dalje. A kad na juke boxu zasvira «Mata», ne znam zakaj, grlo se stisne, gruneju suze na oci, i dok cijela birtija pjeva, ja ko zadnja pizda šutim, i ne mogu, jednostavno ne mogu, ni jecaj istisnuti, ni pisnuti, jednostavno ne mogu, samo zglobovi na šakama pucketaju. To je glazba koja mi kosti lomi.
Mrak
Čudna je stvar ta glazba koja me vodi kroz mračne, teškom, teškom mašinerijom pokretane prešom, potisnute ravni sjećanja. Sjećanja na draga lica, preslatke dodire, ljubavne spuštene poglede skrivene dugim trepavicama, bolne obračune, još bolnije rastanke i odustanke koji su trgali mišičje, srečavali uzdah i razdirali utrobu gorije od pijanih noževa po zaboravljenim birtijama i vlažnim prigradskim kvartovima.
I najgore od svega, potpuno jasna, glasnija od najglasnije galame, spoznaja, da to, zapravo, nemam s kim podijeliti. Nikoga kome bih mogao prikazati sve pastelne i sve blješteće boje svojih ljubavi, krijesnie i komete koje su u slapovima i krasnožarećim putanjama fijukale nebom.
U one, tamne, ljigavosmeđe i tamnocrvene, šljapkave i ljepljive glibove sjećanja ionako ne želim voditi nikoga. To je samo moje područje snova. To je moje carstvo. Tu ne dozvoljavam pristup nikome. To je moje bojno polje noći. Moje vrijeme i mjesto suočavanja sa samim sobom. Bojna polja unaprijed izabranih gubitnika, već davno mrtvih i nemoćmih. Ugrgljanih u vlastitoj krvi i bljuvotini, nemoćnih sjena sjećanja koja su sretna da žive bar u nečijim snovima. I proklinjem pijvca kad me probudi krvavih ruku, nezavršenog djela i nedosanjanog sna, očiju krvavih od želje, užarenih od sjećanja strasti. Zapravo, volim te svoje snove, u kojima nema drugih pravila, osim mojih. Sivo maglovite smaragdne šume i krhke, nagorene, drobljive ruševine su scenografija u kojima sam ja taj koji ne određuje pravila, ali onaj čiji su osjećaji finiji, sluh vučji, zubi oštriji, nokti dulji i želja krvoločnija od svega skrivenog u nadolazećem trenutku.......
.... over and out......JD čeka.... a bogme, i dublinersi, poguesi i willie nelson a i jos toga rečenog i nedorečenog J.......
... zapravo, ako ste ovo shvatili kao samosazaljevanje, pogledajte se u špigl, jer ove redke i ono kaj stoji iza njih istjeralo je iz mraka zaborava samo sunce koje sutra nemimovno mora izaći i donijeti nekaj novoga za zajebanciju J
Post je objavljen 30.03.2008. u 13:50 sati.