Deset dana šutnje, iznevjerenih nadanja da brojač ne bilježi razočarane posjetioce, koji tek saznaše za povećanje razine gliba, još nedostigla do kritičnoga: Ne talasaj! U Velikom finalu odricanja nisam se baš proslavio. Odredio sam si da ću se odreći tuge, bola, odricanja, plača, svega osim izvjesnog osmjeha, doticaja, daha; da neću psovati bez krajnje nužde, ne opijati se ničim do ljubavlju.
Koliko god djelovala privlačno, obećanja su tek djelimično ispunjena. Zahvaljujući okruženju divnih ljudi okupljenih iz virtualnoga svijeta, život je kadgod ličio na bajku. I takav bajkovit podsjećao je na surovo okruženje. U odnosima prema majci nisam briljirao. Držeći se načela nemiješanja u unutrašnju politiku (čitaj: život) i miroljubivu koegzistenciju, grubo sam držao distancu, zastrašen od prečvrstoga zagrljaja.
Pola godine samoće ostavilo je hrapave tragove u domišljanju objekta oplakivanja. Tugujem li ja to za njom, ili oplakujem sebe samoga u svoj onoj komociji koju mi je ona pružala? Posežući za njom zatekoh se u stanju uzimanja, umjesto davanja, osjetih sebičnost nezapamćenu za njezinoga života. Kamate za zakašnjelu spoznaju stižu na naplatu.
Upustio sam se u sudjelovanje na svojevrsnom flesh-marketu, u nastojanju virtualnoga preskakanja praznine. Može li se glatko proći kroz sve te surovosti i zamke slatkorječivih obećanja, ima li smisla puhati u prste prije nego što se opečeš, ili jednostavno računati na opekotine kao kolateralnu štetu,reći će vrijeme. Teoretski - na kraju sam jedne etape, praktično - duboko priznajem da sam zbunjen.
Post je objavljen 26.03.2008. u 21:35 sati.