Smiješno je to zapravo. Smiješno je to slušati... ali, nije to uvijek smiješno doživljavati. Lažem, poslije uvijek bude smiješno i meni samoj.
Dakle, ja. Da, da, opet o meni. Ali baš me briga, ovo je moj blog.
Shvatih da sam poprilično smotana osoba. Uvijek mi se događaju one pizdarijice kojima se smijemo na sitcomima i mislimo da se to ne događa. Meni se događa, samo ja nemam baš one šarmantno sretne krajeve. Ja samo imam priglupe smiješne situacije. Nekad baš ispadam idiot.
Eto, neki dan... Kako se nađete u prostoriji, sastanku koji ste upravo prekinuli, gdje vas 7-8 montažera blijedo gleda a vi stojite nasred sobe i pitate zbunjeno: jel' se ovdje netko zove Joža?
U pravilu, to se ne događa. Samo meni.
Doduše, jedan od njih se zbilja zvao Joža...i pomogao mi da riješim neki problem koji smo imali, tehničke prirode. I stvarno, nikad ne bi upadala na neki sastanak i tražila Jožu da komp nije zablokirao, i da na zidu velikim slovima nije pisalo: 'u slučaju tehničkih problema zovite Jožu'.
Ali opet, normalna osoba bi nazvala taj broj mobitela, a ne ometala sastanak, i zbunjeno stajala tražeći Jožu... No, činilo mi se da je problem bio hitan. I Joža se na kraju ispostavio kao skroz ok i zafrkantski tip. Doduše, nije znao riješiti problem ali je pozvao nekoga tko zna.
Kako se nađete u liftu, ćaskajući sa novinarom, dopisnikom iz Metkovića, uvjereni da je Metković u BiH, samo zato jer zvuči ko' Hercegovac? Ja sam iz BiH, ja znam da je Metković u RH, ali ipak... kako se to ipak dogodi?
Pa, i to mi se događa.
Kako ja od sitnice mogu raditi neke zbunjozne situacije i zbrke općenito? Ne znam. Valjda sam talentirana.
Ili, recimo, stanka na poslu. Idem po kavu do automata... to zvuči obično zar ne? Zar je teško bez buke otići po kavu do automata? U pravilu nije. Ali, evo kako izgleda moja verzija:
Ne ponesem propusnicu koja će me pustit kroz vrata, doduše, tek sam je nedavno dobila, ali ipak. Zaboravim si ostavit otvorena vrata... ubacujem lovu u automat i tražim dvije kave. Uzimam prvu, i ne sjetim se spustit je sa strane... zato ne mogu uzeti drugu. tj, pokušavam, ali prokleti poklopac zahtjeva dvije ruke...Lik koji je iza mene i čeka red, (kako to uvijek bude, u takvim situacijama nikad ne bude iza vas neki šmokljan zbog kog vas baš briga, nego netko zbog kog vam bude još više neugodno, čisto jer je zgodan) se trga od smijeha promatrajući moju predstavu, na kraju mi sam pomaže vaditi kave.
i tako, dvije kave u ruci, vrata zaključana, propusnice nema. Stojim i bezvezno gledam smišljajući što sljedeće učiniti, valjda će netko naići. u tom slučaju Zgodni skuži da i tu trebam pomoć, pa i tu uskoči gledajući me ko dijete zaostalo u razvoju.
Još ulazeći u svoju radnu zonu malo i zateturam jer mi smeta tepih na podu, i skužim tri lika iza vrata (montažeri opet) kako rikavaju od smijeha. A smijem se i ja, jer, smiješno je kako ponekad od sasvim jednostavne stvari radim zbrku, i debila od sebe.
i stalno mi se događaju takve neke pizdarije. Ne snalazim se najbolje s prostorom, mogu se izgubit za 5 minuta, pogotovo ako idem negdje gdje nikad nisam bila, pa čak i negdje gdje sam bila jedamput, postoji velika mogućnost da se neću znati vratiti... ponekd se pitam, wtf?
Jel neki urok bačen na mene? Ne znam, nisam rođena nikakvog 13. ni 25., a nije bio ni petak mislim.... ako netko zna u čem bi mogao bit problem, neka mi se javi.
p.s.
mislim stvarno... Jel se ovdje netko zove Joža? - Iskreno, probajte to izgovorit naglas... i probajte zamislit ljude koji vas gledaju ko da ste s neba pali...wtf? jel moguće da sam izgovorila to naglas?
moguće je.
Post je objavljen 23.03.2008. u 23:09 sati.