Marketing
renaultnostalgija (ne, nisam uvijek ovakva.)
kupili su ga i tetak i deda – istodobno. jedan bijeli, jedan plavi. renault 4 zakon. povoljan, pouzdan (pouzdan?), super za po gradu ili kad se ide van grada na vrt. der sicherste wagen ist der mit der sichersten straßenlage. prednja vučna. prednja. naprijed...
tako minijaturan, a opet... stali su u njega komotno i lovačka kujica i pretila teta koja nekim čudom nije blokirala grudima onaj groteskno postavljeni mjenjač.
vozio se dugo, dok se široko smijala po širokoj cesti, mislim da su ga nabavili još prije mog rođenja.
tako minijaturan, a opet... bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. i odškrinuti onaj miniprozor i misliti da si u francuskom filmu. lizati sladoled i gledati tetu kako čuva tetkov i daje mu povremeno da brzo i obilno poliže jer čovjek vozi. uglavnom mu nije brisala brkove... valjda da mu ne smeta. jer... nismo mi neki... ono... jel’... ali kada je to činila, brisala ga je izuzetno pažljivo, gotovo majčinski. obrisati dobro, a opet ne ometati vožnju niti sladoledni užitak. punč, čokolada, lješnjak kod šiptara. ili pak pekabela. ...i pustiti koži koja još nije čula za celulit i strije da francusko-filmski čavrlja sa presvlakama hlađenima isključivo lahorom. uglavnom...
mali renault 4 bio je vječan. muzejski star, nesigurno malen među grdosijama, a opet... tako konstantan i robusno umiljat da čovjek nikada ne bi pomislio da mu se išta može dogoditi. da one presvlake više neće biti iste boje. da se lahor-prozorčić i vrata više neće otvarati. da više neće biti bezbrižno ušprican blatom nakon nepatvorene uživancije u prirodi. ne, ne može mu se ništa dogoditi. ne njemu.
i onda je krenulo. renault je slupan u kanalu. tetak skupa s njim. izvukao se. iako sav polomljen, i dalje ide u prirodu u drugom autu (u njemu, ne s njim) s gotovo jednako naturalnim smislom za humor. i još uvijek ponavlja:
“eeeee, jebeš mi sve, a najzanimljivije je to da uopće nisam pio. eto, ja vam kažem,
da sam bio pijan to se ne bi dogodilo! a jebiga.“
ali za renaultom su počeli odlaziti ostali, sve mahom vozači i suvozači koji su bili sretni dok je on carevao. odlazak za odlaskom. razvod. pa opet odlazak. i još neke nazovimo ih neminovnosti koje se ne mogu svrstati u kategoriju „rođenje“.
vrt je obrastao. kuća na sceni samo simbolički naznačena. kulise od kartona. iluzija punine. iluzija iluzije. renault 4 više ne caruje. možda samo u sjećanju. ili u nekom novom modelu tamo negdje na tržištu.
bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. pitam se kako je voziti ga. nisam ga nikada naučila voziti. zapravo... mislim da uopće nisam naučila voziti.
Post je objavljen 18.03.2008. u 16:24 sati.