Donijelo je proljeće obojane glavice cvjetova na sunce, zamirisalo zrak, pustilo najljepše pjesmice malenih krila. Rasula sam korake mirisavim proljećem. Prostrla sam misli poput bijelih plahti livadama, a njima su protrčala djeca prljavih cipela. Sutra ti je rođendan, a meni se srce kida jer te zagrliti ne mogu. U njemu golema praznina. Na klupama očevi i njihove male djevojčice. I na tren se poželim vratiti u djetinjstvo koliko god ga mrzila. Na tren poželim biti tvoja malena djevojčica koja se ne mora nositi sa svim ovim kamenjem. Samo na tren udahnuti i znati da je sve u redu. Na tren biti slaba. Ne smijem. Ne mogu. Ne mogu čak ni do mramornog spomenika s ugraviranim «zajedno u vječnosti» i crvenom ružom koju ti je mama za valentinovo donijela. Ne mogu isplakati se pored svijeće i reći ti koliko mi nedostaješ. Pitam se ponekad osjećaš li koliko si još živ u mojim grudima. Bi li bio ponosan na mene da si sada ovdje. Bi li me razumio. Bi li mi bilo lakše koračati kroz život da dočeka me tvoj siguran zagrljaj. Nikad saznati neću. Iz hladnjaka je nestalo vino. Nemam čime popuniti samoću. Nema nikog da prošeta sa mnom, sjedne na klupu i ponudi rame. Večeras se s boli sama nosim. I maska osmijeha ne smije pasti. Čekaju me puste ulice i nemirni snovi. Kapljice kiše na obrazima i buđenje sa suncem. Možda me posjetiš ponovno noćas. Oprosti mi što ću plakati jer nema mjesta više za more u meni. Samo me zagrli na sanjivom jastuku i nedaj me praznini. Samo osjeti koliko te volim, tata...
...
Post je objavljen 17.03.2008. u 19:20 sati.