Marketing
Stvari se mijenjaju...
...i nekako sve dolazi na svoje mjesto.
Sjedim u praznoj, mracnoj kuhinji, a svjetlo laptopa tako mi iritantno ide na zivce. Umorna sam, tako prokleto umorna.
Godina dana. Neki dan bila je godina dana da sam ga prvi put vidjela. Da sam se, po prvi put u zivotu, zaista zaljubila. Na prvi pogled, strastveno i nerazumno. Boze, tko mi krade vrijeme? Ovih 12 mjeseci proletjelo je brzinom svjetlosti, bez ijedne svadje. Ispunjeno podrskom, povjerenjem, prozeto ljubavlju i razumijevanjem. I opet se pitam, cime sam ga zasluzila?
Nikad ne bih javno priznala, ali promijenio me. Na bolje. Ne znam kako, ali pokazao mi je koliko je zivot ustvari predivan. Potaknuo je u meni neke nove osjecaje, osjecaje za koje nisam ni znala da postoje. Duboko u meni, dobro skriveni, isplivali su na povrsinu. Da mogu, vristala bih od srece! Jer, sretna sam! Usudila bih se reci da je moja bolest pala u neki drugi plan. Jos uvijek je tu, jos uvijek je dio mene, ali kao da je postala manje bitna. Nevazna i sitna naspram savrsenom zivotu koji imam s njim.
Please die Anna...
Koliko sam puta pozeljela? Ne usudim se brojati. Imam neku svojevrsnu samokontrolu. Ne debljam se, ali niti ne mrsavim. Vjezbam, cak sam i krenula u teretanu. Naizgled, na pravom sam putu da izadjem iz igre kao pobjednica. Naizgled, jer i dalje brojim svaku kaloriju. Jer se i dalje podsvjesno optuzujem kad pojedem kockicu cokolade vise. Ne zelim analizirati, ne mogu vise. Dio je mene i uvijek ce biti.
Sto se faxa tice, sve je ok. Osim sto sam pod uzasnim stresom. Unistit ce me moj perfekcionizam. Uvijek moze bolje, uvijek moze vise. Cemu se uopce truditi ako znam da nece biti savrseno? Fuckin psiha!
Rasplakala sam se danas, nakon dugo vremena. Vec duze vrijeme razmisljam o odnosu sa svojim roditeljima. Sve su mi pruzili, stavili moje zelje ispred svojih. Zivot me mazio, priznajem, ali karte se mjijenjaju, kolo srece se okrece. Pitam se, sto ako odu prerano, a ja im nisam rekla koliko ih ustvari volim? Koliko sam im zahvalna? Koliko mi znace i da ih ne bih mijenjala nizasto, ni da mi netko da sve ljepote ovog svijeta na dlanu.
Tata i mama, volim vas...
Evo ga, opet suze. Opet prokleta nostalgija i tuga.
A nas cetiri vise nismo nas cetiri. Samo sam s A. ostala u redovitom kontaktu. Ljudi se mijenjaju, putovi se razilaze, tako to valjda ide. Valjda...
Umorna sam za neki suvisli nastavak. Neki drugi put, mozda.
Idem mu se uvuci u zagrljaj. Prolazit mu prstima kroz kosu i promatrat ga dok bezbrizno spava. I po stoti put, pozeljeti zaustaviti vrijeme.
Neke stvari trebale bi biti vjecne...
Ljubim Vas 
Post je objavljen 15.03.2008. u 23:45 sati.