Jedno od putovanja u zadnje vrijeme bilo je u Maleziju. Uslijedit će i sličice, ali prvo priča o nekome tko me se jako dojmio.
Na putu iz Londona u Kuala Lumpur kraj mene su sjedile 2 gospođe; Joan i Jenny. Primijetila sam ih već dok sam išla prema avionu jer je Joan bila u kolicima i baš sam si mislila kako je lijepo kada se stari ljudi tako ne daju i uživaju u putovanjima iako ih noge baš previše ne služe.
Kad bih bar uspjela mog barba Kamija nagovoriti da dođe do Irske jednom...
No, vratimo se priči o Mrs Joan.
Ja sam, po običaju, ušla među zadnjima u avion i kad sam došla do svog mjesta, vidim baš te dvije gospođe kako sjede na mjestima do mojega. Mrs Joan je sjedila do prolaza i dok mi se dizala ispale su joj novine. Pale su bliže njoj nego meni. Krenem se saginjati da ih dohvatim, a ona će: "Nemoj, ja ću." i sagne se kao netko mlad.
Po aerodromu je bila u kolicima jer je Heathrow koliki je pa bi joj ipak bilo previše hodanja na brzinu.
Smjestim se, a Mrs Jenny odmah počne čavrljati i pita je li mi Kuala Lumpur odredište. Kažem da nije, nego Penang. Pitam gdje će one. "Mi idemo u Australiju."
"Do Penanga je dugo, ali vaše putovanje je stvarno preko pola kugle." kažem ja.
"Da, ja idem prvi put, ali Joan ide svake godine zadnju 21 godinu. Evo, ove godine smo prvi put odlučili da je netko prati. Ima 92 godine i u nekoliko navrata zadnju godinu se nije osjećala baš najbolje."
"92 godine?!?! Nikada joj ne bih dala toliko."
Mrs. Joan ne čuje najbolje, ima umjetan kuk i umjetne leće. Jako je druželjubiva i voli pričati priče o svojim putovanjima. Oduševila me i sigurno će mi ostati jedno od najupečatljivijih sjećanja ovog putovanja. Koji fantastičan pozitivan duh!
Ne samo da svake godine ide u Australiju, nego još ode na barem jedno putovanje. Njezina mlađa sestra, Mrs Patricia, koja ima 83 godine se nakon smrti muža, prije 5 godina odselila sa svojim psom u neko selo u Grčkoj gdje je s mužem voljela ljetovati. Mrs Joan ju je lani tamo podsjetila, a godinu prije je bila po Irskoj.
Prije nekoliko mjeseci se Pat preselila na jug Francuske i kaže mi moja 92-godišnja suputnica: "Nisam je još stigla posjetiti. To ću nakon što se vratim." i onda onako više za sebe, s laganim smiješkom na ustima doda: "Još nešto čemu se mogu veseliti."
Nevjerojatan pozitivan duh, a mislim da je život baš i nije mazio. 30 godina je živjela u Australiji. Otišla je tamo s mužem zbog posla. Proputovala je veliki dio svijeta, ali mislim da nije neka neka imućna osoba jer u puno priča vidim da su putovali "low budget".
Odlazi u kazališta, shoppinge i na kave. Voli Rod Stewarta i sluša njegove CD-e pa su joj nećaci nedavno kupili ulaznicu za koncert. Moram li reći da je otišla?
Nije se upuštala u razumijevanje daljinskog nego je prepustila Mrs Jenny da joj namjesti filmove. Dok je gledala "Walk the Line" (film o Johnnyju Cashu - prijevod za nefilmofile), svako toliko bi se počela micati u ritmu muzike.
Kad se Jenny maknula prošetati pred kraj leta, rekla mi je: "Znaš, bojala sam se kako će podnijeti let. Nikada nije putovala ovako daleko, a pomalo se boji aviona. Najdalje je išla do Grčke kod moje sestre. Ali zadovoljna sam kako je to podnijela."
Prije slijetanja sam gledala kroz prozor i odjednom osjetila izvrstan miris u zraku. Okrenem se i vidim da Mrs Joan zatvara bočicu Chanel No. 5. I usta su joj bila friško našminkana, a bijela kosa netom počešljana.
"Ne dam ti se ja." rekla je.
"Vidim, vidim, i nadam se da ću ako doživim te godine i ja biti takva."
Pozitivan i veseo duh koji zrači i naprosto osvaja.
Kad smo izlazili iz aviona, dovezli su joj kolica. Otišla sam je pozdraviti i zaželjeti sretan ostatak puta.
Onako sjedeći u kolicima, stavila mi je obje ruke na obraze i uz osmijeh od uha do uha i toplinu pogleda kakvu imaju none rekla: "Draga moja, jako mi je drago da sam te upoznala i bilo mi je baš lijepo putovati s tobom. Želim ti puno sreće i sve najbolje u životu.".
Hvala, Mrs Joan.
Post je objavljen 02.04.2008. u 23:05 sati.