Večer je nadvilo olovno nebo...teški oblaci kao leteće tvrđave tromo su letjeli nebom...kao da nas žele poklopiti svojim teškim teretom.
Vjerujem da je većina ljudi svoje obaveze odgodila vidjevši ovakvo nebo i odlučila večer provesti u svojim naslonjačima, pod toplom dekicom, uz svog životnog suputnika, obitelj...
Oni ljudi koji su morali biti pod olovnim nebom, na milost i nemilost oblacima bombarderima, razmišljali su vjerojatno o tome kako se obući prije izlaska...odnosno razmišljali su o tome kako obaviti sve što treba, a da možda prije nego što pljusne budu u svojim toplim domovima...neki su vjerojatno razmišljali gdje bi se najbolje bilo skloniti ako pljusne...u neki kafić, pod kakvu nadstrešnicu, prolaz, ili ulaz neke zgrade...ili su neki možda razmišljali o tome čime će pokriti glavu ako udari pljusak...
Dok su se sve te silne misli rojile pod već spomenutim nebom ja sam razmišljao o tome kako ne bi bilo fora da nas opere kiše...ma ne ne ne...ne zbog toga što nismo navikli na mokre noge i cape, niti zato što se bojimo imati sasvim mokru odjeću i dlaku...ma ne...znate već da mi volimo šetati po kiši...sami...slušati šum teških kapi koje povijaju proljetnu travu...udisati svježi zrak koji kapljice spuste iz visina...mirisati namočenu zemlju...volimo mi sve to...
Pa zašto nam onda ne bi bila fora da nas opere kiša...pa zato što smo tek prije dvadeset sati stavili ampulicu tekućine za zaštitu od buha i krpelja...ma da, onu ampulicu...i onda se pasa ne smije močiti četrdeset i osam sati nakon nanošenja na kožu te kemije koja malog psa štiti od buha i krpelja...
I nije nas oprala kiša...al smo skoro pa sami bili u šetnji...svi su se negdje razbježali pred naletom oblaka...a mi smo njuškali, igrali se, radili neke nove trikove...zapravo pokušavali izraditi neke nove trikove...i tako na kraju suhi, umorni i zadovoljni stigli doma...valjda nam se zaštitna tekućinica primila kako treba i valjda će nas dobro štititi od buhica i krpelja kao što nas je i do sada štitila.
Post je objavljen 12.03.2008. u 08:37 sati.