Vidim po raznim blogovima (ne isključujem iz toga niti svoj) kako mi ljudi znamo biti kruti u svojim stavovima. U redu je držati se nekih svojih principa. Problem nastaje onda kada tim svojim držanjem već zadirete u tuđe živote ili ih vrijeđate, direktno ili indirektno.
Sjećam se jedne mi drage blogerice (ne znam gdje je nestala) koja je između ostaloga pisala o pravima homoseksualaca, ravnopravnosti među spolovima i koliko sam ja shvatila o prihvaćanju, toleranciji i sl.
Osim kada je bila riječ o vjerskim vođama, Crkvama i ostaloj ekipi koja zatire ta prava.
S druge strane imamo blogere koji često zagovaraju nasljedovanje Krista, pišu o vjerskim temama, često se nalaze u situaciji da brane stavove svoje Crkve. I zagovaraju ljubav, vjeru, nadu.
Osim kada je riječ o onima koji to ne zaslužuju, kao što su homoseksualci, ateisti, komunisti...pa do onih koji gledaju neke jadne emisije koje su primjerene prije stoci nego ljudima.
I tako tolerancija liberalnih ide pod ruku sa prihvaćenjem onih konzervativnih. Pravi melem za izgradnju stava nekog zbunjenog adolescenta, koji se naravno treba opredijeliti, i to po mogućnosti, protiv onih zadrtih i nazadnjačkih. Bez obzira na stil komunikacije ili (ne)dosljednost tih istih jako naprednih i otvorenih.
I ja sam sama često zbunjena. I pitam se tko može otopiti te komunikacijske barijere, te naše zadrtosti na svim stranama...
NE znam odgovor za sve strane, ali znam za jednu. Onu koju imam kod kuće.
Kao što znate, djevojčica je proslavila svoj četvrti rođendan, i to ni manje ni više - urednih pet puta. Dva slavlja u domaji i tri u Beču.
Budući je ona u tim socijalnim područjima na mamu, jako se veseli druženjima i slavljima, po mogućnosti u što većem društvu (premda isto radi selekciju ne-pozvanih).
A kako danas Savršeni ima rođendan i kako on voli intimu, i nakon svih ovih slavlja u čast djevojčice, na njegovoj proslavi ćemo danas biti samo nas troje.
I danas ujutro nam se uvuče djevojčica u krevet, čestita Savršenom rođendan, izljubi ga i uredno pita tko će mu sve doći i koga je pozvao.
A On uredno odgovara da ćemo biti nas troje, njegovo najdraže društvo.
I nakon par rečenica razgovora u kojima je djevojčica maminim stilom argumentacije sa svojim slatkim glasićem, objašnjavala kako treba biti puno ljudi na proslavi i sl...ja shvatim u raznježenom pogledu Savršenog da je snaga mojih argumenata puno manja u usporedbi sa ovima koji dolaze od jedne male pikulice.
I vidim kako se taj tvrdi oklop nekih stavova rastapa pod pogledima, zagrljajima i pričom malog djeteta.
I mislim si ne bi li trebali mi u tim nekim našim diskusijama biti kao djeca (ne djetinjasti, molim da se to ne miješa)...iskreni, otvoreni, nezajedljivi.
I vjerojatno nije slučajno da je poruku kršćanstva pronijelo malo dijete rođeno u jaslicama. Naraslo je ono kasnije, osudili su ga, a na kraju i ubili.
Zanimljivo, upravo zbog njegovih stavova od kojih nije odustajao.
Ali očito nam ta slika malog djeteta treba uvijek ponovo da zaboravimo razlike političkih ili nekih drugih uvjerenja, jer se u odrastanju dogodi puno dobrih stvari koje naučimo. Ali i jedna loša, koju izgubimo.
A zove se prihvaćanje.
Kažu da je očinstvo, kako ono zemaljsko, tako i ono nebesko, uvijek u konačnici čin prihvaćanja. Jer se, barem za ovo zemaljsko, ne zna (bez posebnog zahtjeva za utvrđivanjem očinstva) sa potpunom sigurnošću tko je biološki otac.
Ali se zna jesmo li nekoga prihvatili kao svoje dijete.
Zato želim svima nama više očinskih prihvaćanja i otapanja naših krutih stavova i izričaja...
I naravno Savršenom sretan rođendan u najboljem rođendanskom društvu, koje se možda za koju godinu i proširi i na prijatelje, pod utjecajem dva mala plava oka.
Post je objavljen 10.03.2008. u 10:04 sati.