Hladna veljaca zatekla me u Glasgowu te milenijske godine. Motajuci se marketom medu ostalim drangulijama zapnem za kosaru punu starih knjiga. Nekoliko uveza u kozi s dojmljivim imenima u polutami hladnog poslijepodneva bilo je jedino sto sam ponio iz Skotske. Sve ostalo sam tamo izgubio.
Vratio sam se u svoje selo na mediteranu, na dar od lokalnog zupnika dobio crkveni ormar i u njega stao slagati knjige. Bila je to prva javna knjiznica bez predznaka u mome selu u 3650 godina od kad selo postoji. Medu vrjednijim knjigama bile su dvije meni narocito drage. Jedna je bila Atlas rukom crtan iz daleke 1776 u izdanju nekog malog nakladnika s britanskog otoka a druga bijase uputstvo za pisanje poezije Williama Wordswortha. Naravno bas te dvije nestale su prve. Ne od ruke citatelja koji ih je zaboravio vratiti vec od lopova koji ih je naprosto odnio kuci.
Dugo sam kasnije pokusavao pronaci adekvatnu zamjenu na polici no nisam ju nasao sve do danas kad mi je palo na pamet da pricekam jos malo.Mozda se neki naizgled umrli pisac probudi iz sna i napise bas takvu knjigu pa sve to puta dva. U Atlasu su spomenuli i moj rodni grad Banja Luku i opisali ju kao cudesan gradic sa vrlo izrazenom kulturnom scenom . Spomenuo je autor i teatar koji je javno djelovao jos tad. I Vrbas, kako zelen protice gradom.
Ova druga knjiga o poeziji pokusala je rjesiti nacine i razloge samoce na sto nacina.
Worsdswothova filozofija zelenog pocinje otprilike ovako: William je bio usamljen covjek. Njegovu samocu nije opravdavala njegova sudbina....
Njegovo srce nije dodirnulo kolektivni osjecaj....
Zivio je onako kako je napisao...
Kao da nije ljudska dusa...
Kada je trazio dodir nije ga trazio s covjekom , nego sa takvom stvarnoscu kakav je bio on sam, s bezlicnim...
Post je objavljen 06.03.2008. u 20:38 sati.