Marketing
Obrnutih polova
Kako čovjek stari, on otupljuje. Na događaje, ljude, situacije. U njima se bolje snalazi ili ih prihvaća. I oglušuje. Kako fizionomijom tako i umom. Je li to navika? Samoobrana ušiju na vriskove života. Ili je ono posljedica razočaranja u izjalovljene nade, tuga što se sakriva iza maske lošeg iskustva i ne dozvoljava razmnožavanje svoje vrste. Jer povlači granicu svoje kvantitete. Napunila je spremnike. Zaključala lokote i brave.
Je li to dovoljno?
Da se obrani od smionog huligana, ljudske prirode koja razbija prozore i nasilno provaljuje željeznom polugom kako bi još jednom demonstrirala svoju snagu. Da prelije prozirnu kap preko ruba slabosti, na lice lišeno mira i radosti. Ono je moje. I tvoje. Ali krijemo ga. Jer volimo snage više od slabosti. Ne dopuštamo da nas drugi vide svojim rubovima. Suhim, upitnim pogledima o uzrocima vlažnoga stanja. Već čutim rečenicama, odigranim u nekim ranijim epizodama vremena.
I tada, najviše korimo sebe. Ljutimo se i mrštimo. Ponosom i obrvama. Omatamo oboje u aroganciju kako bi se što prije riješili trenutka. Oštrimo noževe vlastitog jezika što progovara iznutra, a šakom tučemo kukavicu da se riješimo njegovog društva. Kako bi povratili osjećaj kontrole. Ali time se ne riješava problem.
Što pomiče svijet? Na promjenu. Na potragu. Što svakoga od nas tjera dalje i u trenucima najvećeg straha? Kad nemaš izgleda, ni pomagača. Odustaješ li do boljeg trenutka? Možda bolji neće doći. Čekaš li ruku pomoći? Što ako je neće biti? Sam si, ali ne znači i napušten. Volja ima družice.
Koje su tvoje?
Post je objavljen 06.03.2008. u 17:10 sati.