Ovakvih priča ima puno: Dječak, 14 godina, odličan u školi, miran, uzorna ponašanja, tih, dođe doma i propuca si glavu. Zašto? Naravno, popularno je kriviti društvo, kulturu, medije, roditelje, a nikome ne padne na pamet da je možda netko rođen sa suicidalnim predispozicijama. Naravno, ima mnogo faktora koji mogu utjecati na nekoga, ali ne postoji jedan jedini razlog u kojeg možemo uprijeti prstom i reći: "Evo, zato se djeca ubijaju!"
Dakako, možete vi reći da se netko ubio zbog jedinice u školi, ili zato što ga je cura ostavila, ali zar to nije samo kap koja je prelila čašu? Ako se netko ubije zbog glazbe koju je slušao, filma kojeg je gledao ili igre koju je igrao, moramo se zapitati koliko je mentalno zdrava osoba koja je sposobna sebi prosuti mozak po zidu zbog... pazite, muzike. A što je s tim valovima samoubojstava, onda? Pa, gledajmo to ovako - da svi jedu govna, jeli biste ih i vi. Nečije samoubojstvo može biti poticaj drugima. Tako sam i ja počeo razmišljati o samoubojstvu i kako bih se ja samoubio. Skočiti sa zgrade? Neeee, ne želim da gospoda i gospođe iz Čistoče moraju strugati moje ostatke s pločnika, a uvijek postoji mogućnost da će mi pad ublažiti nečije ruže, koje ću onda morati platiti, zajedno s bolničkim troškovima. Upucati se? Ma dajte, pištolj i meci koštaju. Utopiti se? Pomisao da mi galebovi grickaju oči nije baš privlačna. Objesiti se? E, sad, to je pravi način. Jeftin, čist i relativno brz. OK, ako mi ne pukne vrat, onda će to biti bolna i spora smrt gušenjem.
Unaprijed se ispričavam svima koje sam uvrijedio ovim postom. Znam da samoubojstvo nije nikakva šala, ali humor je jednostavno moj odgovor na loše stvari. Uostalom, da nema smijeha, bilo bi puno više samoubojstava.
Post je objavljen 05.03.2008. u 20:27 sati.