Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/turskakava

Marketing

Dachau

- Dva eura, molim! Ako želite vidjeti gdje smo poklali i kremirali na tisuće ljudi,
naravno – ljubazno nam je izrecitirao kasse boy na ulazu u koncentracijski logor.
- Ajd' dobro, kad smo se već dovukli ovamo platit ćemo im dva pišljiva eura –
dogovorilo se nas nekoliko svatova, željnih senzacije.
Vjetar, kakav nikada ranije nismo iskusili šibao nam je lica.
- Jebem ti ja švapsko vrijeme – netko je prokomentirao isprekidanim dahom.
U zraku se gotovo moglo vidjeti bezbroj duša kako cirkuliraju između nemirnog
drvoreda. Vjetar je, zavijajući, smrknuta lica pretvarao u još smrknutija.
- Što je ovo? – uzbudio se član logorske družine i upro prstom u pocrnjelu
građevinu. Oči su zaigrale. Čitao se natpis.
- Ništa, samo glupa crkva pomirenja – razočarani uzdasi za nijansu su „poboljšali“ atmosferu.
- Koji shit! A ja mislio da je krematorij! – prosiktao je drugi logoraš.
Dok su nam se sivi oblaci obrušavali na glave, tamo gdje su nekad stajale barake, od kojih su ostali tek brojevi uklesani na kamene ploče, mi smo željeli nešto konkretno. Nešto što će nas prestraviti. Dočarati nam pravo stanje stvari. Tek površan pogled na zloglasni krematorij nije nas zadovoljavao. Njuškali smo dalje, poput dobro izvježbanih pasa tragača.
Oprezno smo se ušuljali u jednu od dvije zloglasne barake, koliko ih je ostalo netaknuto. Promatrali smo drvene krevete, nekada ispunjene anoreksičnim ljudima, danas posute bijelim karanfilima. Preneraženih smo lica fotkali svaki detalj. Ali naše bolesne potrebe još uvijek nisu bile zadovoljene.
- Koji je ovo vrag? – zastao je treći logoraš, negdje na sredini muzeja u kojem su, sada već crknuti, oficiri grijali guzice dok se nepodobna čeljad vani smrzavala, čekajući streljanje. Raširenih smo čeljusti promatrali izlizani drveni bič omotan žicom.
Pred zjenicama su nam vrištale slike. Isprebijano dijete. Izgladnjeli mladići. Nekadašnji ljepotan uništen medicinskim eksperimentima. Imena. Lica. Osobe.
- E, vidi! U 15.30 prikazuju dokumentarac. Idemo zauzeti mjesta – nekima još
uvijek nije bilo dosta naslađivanja.
- Nema šanse, vidjeli smo dovoljno – iskrali smo se slijedeći strelice za exit.
- Al' moraš priznati da im je dobra fora. Pokolješ na tisuće ljudi i onda zarađuješ na krvožednim budalama kao što smo mi – netko mi je objašnjavao.
- Jeste, dobra fora! – nevoljko sam odgovorila, potežući željeznu kvaku na
izlazu, iznad koje je pisalo: „Arbeit macht frei“.

P.S. Nemojte zamjeriti, samo izbacujem negativnu energiju nakupljenu tijekom nedavnog posjeta Njemačkoj.


Post je objavljen 05.03.2008. u 13:00 sati.