jedva čekam jesen...
Prvi put sam je ugledao kao dječak, iz dedinog krila, u lepezi karata u njegovim mekim rukama... To je jesen, rekao je... zeleni kec... ovaj tikveni kec je ljeto... a ovaj deda kraj vatre,žirovi kec, to ti je zima..
A jesen na onoj karti iz starog špila nije puno ličila na sebe... bila je vješto prerušena u ljepuškastog paža koji se sladi vrčem mladog vina iz vinogradske bačve, ali odala ju je majušna damska cipelica, kako to već i biva u bajkama... prikazivala se uvijek u drugom liku, vile valjda i moraju tako... ali svaki put, kao namirisanu maramicu sa inicijalom, ostavljala je neku novu nijansu na sve raskošnijoj paleti sa koje sam oslikavao njenju siluetu na štafelaju svojih maštanja...
I tek kasnije bih se sjetio da je to bila Ona?
Prodavala mi je prve pečene kestene skrivajući kosu pod kapu boje bundeve, u berbi mi u prolazu namigivala ispod kapuljače kabanice modre kao crno grožđe, na stepeništu Srednje škole Valpovo vragolasto me prskala po licu sklapajući kišobran na sivo-blijede kriške novembarskog neba, sa lijepog remorkera na našoj kompi u Belišću, mahala mi povezana maramom farbanog opalim lišćem breze i hrasta potopljenim u nadošlu Dravu...
Zažmirio sam da bi je bolje vidjeo, preda mnom su se razmicali obrani kukuruzi, zamirisale brazde na dnu Presahlog Mora, ličanski salaši su se ljuljali u pomrčini, čupavi ličanski garovi lajali su za mnom na svim dijalektima moga sela... Osjetio sam da se Slavonija opasno ljepi za moje cipele, ali to nije bilo ništa spram onog kako su se moje cipele ljepile za nju...
I znao sam da se ne smijem zaustavljati ovdje... Znao sam da je tu tako plodno da ću se primiriti ako zastanem, da ću nići negdje nasred polja, kao zalutali karpatski hrast...
Post je objavljen 04.03.2008. u 19:20 sati.