Marketing
Gdje je nestao čowjek?
danas sam owdje iz razloga.......što su mi neke stwari
postale jasnije......shwatila sam.....na žalost prekasno....da
prawih ljudi wiše gotowo i nema na owom swijetu.......
ljudi....ljudi sa srcem.......prawim žiwim srcem polako izumiru......
nestaju.......ali nije ni čudo.......u swoj gomili žiwućih
strojewa, kako jedno toplo biće koje osjeća i koje se trudi ne biti
zaborawljeno može opstati?! jako teško....gotowo nikako.......
ipak.....baš sam owdje na blogu upoznala nekolicinu takwih
ljudi koji se trude....koji ne odustaju......koji se bore......swaka
im čast!
ali wratimo se onim drugim....bezosječajnim strojewima koji
gledaju samo swoju korist......i uzdižu ljudski rod daleko iznad
granice na kojoj se stwarno nalazi.......kako samo mogu biti
toliko bezosječajni?zar im zaista nije stalo nidokoga?zar
zaista ne shwačaju da uništawaju i sebe i druge....i swe za
što su se ljudi poput ranije spomenutih godinama borili?!
prije par dana gledala sam jedan film.......film je.....ništa posebno.....
donekle zanimljiw....ali jedna mi je scena zapela
za oko....nisam mogla wjerowati wlastitim očima da je netko
sposoban za tako nešto.....wukowi......prikazani su kao
najgora čudowišta....kao ubojice koje kolju iz zabawe..........
narawno widjelo se da to nisu bili prawi wukowi....bile su
samo kompjuterske warke....čak bi i najmlađe dijete
primjetilo da nema onog čarobnog sjaja u njihowim očima....
onog znaka beskrajne iskrenosti i čistokrwnosti koje swaki
pravi wuk posjeduje......
gade mi se takwi ljudi!.....ljudi koji izokreču stwarnost u wlastitu
korist ne mareći za swe ono što su usput uništili........
takwe osobe iz meni nejasnog razloga misle da su ljudi i
znad swih žiwih stworenja na owom swijetu......što je i wiše
nego daleko od istine.......
uzmimo kao primjer wrijeme.....kad dolazi neka prirodna
katastrofa....kad priroda napokon odluči uzwratiti udarac......
tko će biti upozoren? ljudi? narawno da ne....prwi koji će
osjetiti opasnost su narawno žiwotinje.......
žiwotinje koje se tako zowu jer su im ljudi nadjenuli to
ime.....ali....po mom mišljenju....ljudi su najweče
žiwotinje........najweče zwijeri....gore i od onih koje je
priroda zamislila........oteli su se kontroli.........i sad
uništawaju swe pred sobom.......
koče ih još samo pojedinci koji se poistowječuju sa žiwotinjama
i nedaju diwljacima da se u potpunosti otrgu s lanca.......
i sad was još jednom na kraju pitam: GDJE JE NESTAO
ČOWJEK?!
-owo što slijedi neke su od mojih pjesama......
Sjedish u kutu mrachne sobe...
lice ti obasjava svjetllost kamina...
kraj tebe je lokva krvi...
gledam te u tišini...
čujem samo tvoje jecaje...
dok vani sudbina razara sve što je preostalo,
ovdje u sobi,
dva se života polako gase...
Ležim na kamenom podu i uživam u samoći....
slušam prekrasne zvukove tišine....
gledam u strop oslikan krvlju...
misli mi se probijaju kroz gužvu prazne sobe....
grije me hladnoća...
pijem iz vrča u kojem je voda odavno presušila....
ležim ne obazirući se na ljudske kosture koji me okružuju...
zauvijek ostajem u svijetlu beskrajne tame...
Gledam u golemi sat na zidu...
Neprestano raste...
Nepotrebne ga laži sve više ubrzavaju..
Vrijeme guta sve pred sobom...
Hvata me panika...
Počinjem shvačati da mi vrijeme istiće...
Bojim se da ti neću stići reči što zaista osjećam...
Gledam se kroz maglu...
odraz u ogledalu sve je blijeđi...
pojavljuju se crne mrlje...
sve ih je više..
potpuno mi prekrivaju lice...
nestajem...
Izgubila sam polovicu sebe...
ostala je negdje u tami...
vjerojatno luta šumom...
gleda zvijezde...
usamljena je...
osječa bol...
možda je netko progoni...
što ako je pokušaju ubiti?
što ako joj naude a ja nebudem u blizini?
previše bi krvi bilo proliveno...
krećem kroz mrak tražiti polovicu sebe...
neću odustati makar trajalo cijelu viječnost....
Sjedim uz prozor...
slušam kišu kako pada...
u svakoj je kapi dio mene...
dio mog života...
sve naglo staje...
kapi ostaju nepomično drhtati u zraku...
u jednoj sam zamjetila nešto što me zamalo ubilo...
dio tebe...
tvog života...
tužnu priču...
pomješana je smojom...
zajedno čine propast...
dvije su se tužne sudbine srele...
silom su odvojene...
pretvorene u smrt...
Ja sam slučajni prolaznik kroz voj život...
samo to...
ne obaziri se...
ne pravi se da ti je stalo...
dovoljno sam čula...
previše sam puta slomljena plakala...
nemogu više...
Post je objavljen 04.03.2008. u 11:03 sati.