U virtualnom bespuću nalaze se brojna bogatstva. Ukoliko ih tražite, pronaći ćete ih. Rijetko će se dogoditi da na njih naletite slučajno, jer znate da ne vjerujem u slučajnosti. Koliko loših stvari ima na Internetu, toliko, ako ne i više ima i dobrih. Na vama je da odlučite na koje ćete se fokusirati. Sve je stvar izbora, zar ne? :)
U tim predivnim virtualnim putovanjima u zadnje vrijeme mi je fokus okrenut prema pričicama, životnim i izmišljenim, ali svaka od njih nosi svoju poruku. Jednostavno, volim pronalaziti smisao skriven iza rečenica, otkrivati ono namjerno neizrečeno, prilagođavati misli sebi i volim kad mi tekst probudi sive stanice i natjera ih na jogging, volim kad se od mene očekuje neki oblik aktivnog sudjelovanja. Nisam stvorena za pasivnog promatrača. A niste ni vi, vjerujem...
Tako jedna priča, promatrajte ju kao teoriju o kojoj valja razmisliti, kaže: veza je kao list papira.
Ljubav u prošlosti samo je sjećanje.
Ljubav u budućnosti samo je fantazija.
Samo ovdje i sada,
u ovom trenutku,
možemo i trebamo istinski voljeti.
Cura i dečko se dogovore da će pisati po tom listu papira. Kada krenu, oboje su uzbuđeni jer je to prvi put da nešto rade zajedno. Ispisuju slova puna ljubavi, zanosa, strasti i želje. Ispunjavaju papir najljepšim stvarima koje mogu smisliti i ponekad cura piše više, ponekad dečko piše više. Neki ljudi pišu bez previše razmišljanja, neki pišu nakon dugotrajnog mozganja, no što više pišu postaju sve umorniji i umorniji. Pojave se ponekad novi prazni listovi, privlačniji od onih već ispisanih i pitanje je umora i unutrašnjeg poriva hoće li se netko prebaciti na taj novi list na kojem će ispisivati rečenice s nekim drugim ili će se u potpunosti posvetiti starom listu na koje će stavljati nove listove i uložiti novu energiju za njegovo daljnje nadopunjavanje i izgradnju.
Za svako pisanje potrebna je motivacija, a ispunjavanje dogovorenog praznog lista papira je obaveza i odgovornost veze koja se stvorila i dalje se stvara. I dok god potreba za pisanjem na tom listu papira postoji, ono se neće zaustaviti. Slova će se ispisivati na listovima papira, ispunjavati bjelinu slatkim riječima sve dok se tinta posve ne istroši. A prava ljubav ju nikad neće istrošiti...
Neki parovi vole pisati zajedno, neki razdvojeno, u samoći pletu predivne rečenice koje će kasnije položiti pred svoju dragu ili dragog, no nijedna strana ne bi trebala samo pisati dok druga strana promatra i čita ne pišući ništa. Kažu da je karakter osobe kao njen rukopis, jedinstven i originalan. I jako je teško promijeniti nečiji rukopis. Nije nemoguće, ali treba dosta vremena i truda da bi se to postiglo. A i krajnji rezultat ne mora biti onaj kojeg priželjkujemo. Stoga ne pokušavajte mijenjati tuđi rukopis, pustite ga da bude upravo onakav kakav vas je isprva privukao, pustite ga da raste i razvija se uz vaš rukopis koji također ne trebate mijenjati osim ukoliko za to ne osjetite potrebu. Jednako je teško imitirati nečiji rukopis. Nikad ga nećemo u potpunosti usvojiti, bit će to samo blijeda kopija, slična originalu, ali kopija. I stoga je bolje osmisliti i održavati vlastiti rukopisni izričaj no biti loša kopija nečeg jedinstvenog i savršenog. Jer svaki je rukopis na svoj način jedinstven i samim tim savršen...
A mrljice? Mrljice na papiru su greške u ljubavi bez koje ljubav ne bi bila ljubav. Manje ili veće mrljice dodatni su sastojak prave ljubavi. Bez obzira da li namjerne ili slučajne, mrljice su mrljice. I nijedan rukopis ne bi bio savršen da nema baš tih mrljica. Bez obzira koliko lijepo pisali i koliko prekrasan sadržaj bio, mrljica će ostaviti svoj trag. Ostavit će trag bez obzira koliko ju dobro sakrivali. A da li će se pisanje nastaviti, ovisi o percepciji para koje dijeli taj list papira. Ovisi o tome da li se više obaziru na kvalitetu sadržaja ili vizualni dojam i samo o njihovoj perspektivi ovisit će daljnji ishod ispunjavanja listova. Mrljica zna biti ružna i vidljiva. I ma koliko slova oko nje bila predivna, ispunjena ljubavlju i toplinom, mrljica nekako dominira. A dominirat će dokle god vi dopustite da dominira. Stoga, izbor leži, kao i uvijek, na vama...
Ispunjavanje ovog predivnog papira može se nastaviti unatoč svim poteškoćama, a može i prestati upravo zbog tih poteškoća. Nitko vas ne može prisiliti da nastavite pisati ukoliko vi u svom srcu jednostavno ne osjećate potrebu za tim. I jednako vas tako nitko ne može odgovoriti od pisanja, bez obzira na količinu i veličinu mrljica, ukoliko vi u srcu osjećate da je to ispravan put. I znam da se svima vama kao i meni često po glavi mota na različite načine parafrazirani Shakespeare "pisati ili ne, pitanje je sad..."
Ma koliko se pitala i ma koliko velike mrljice bile, moj je izbor nastaviti pisati na dobroj staroj i poznatoj hrpi papira. Volim taj stari papir, njegov miris, laganu požutjelost i sve one mrljice koje se vide, ali me ne smetaju pri čitanju. Volim gledati dva različita, a opet slična rukopisa koja se isprepliću na tim požutjelim listovima i uživam u bjelini praznih papira koji čekaju svoje ispunjavanje. A još ih je popriličan broj neispunjenih. I baš zbog tog užitka, zbog tih dosad napisanih slova i svih onih što znam da čekaju na red za zapisivanje, uzimam novi list bijelog papira, stavljam ga na već ispisanu hrpu i započinjem novi niz ostavljajući mjesta drugom rukopisu da me kao i do sada predivno nadopunjava, korigira, uči i ispunjava...
I baš me zanima što vi mislite o teoriji lista papira i kakav je vaš rukopis? :)
Post je objavljen 04.03.2008. u 07:54 sati.