Odgovor na nagradna pitanja iz prethodnog posta glase:
1. Kakav je stav Crkve o DNR?
Pa ovisi o tome o kojoj se zemlji radi. To ce biti tema danasnjeg posta, price iz Italije i SAD.
2. DNR je vrlo razlicit od pasivne eutanazije. DNR ne znaci DNT (do not treat = nemoj lijeciti), tj. bolesniku se mora pruziti svo dostupno lijecenje, ali u slucaju zastoja rada srca ili disanja se ne primjenjuje ozivljavanje. Za razliku od toga pasivna eutanazija podrazumjeva prekid svih mjera lijecenja i dijagnostickih postupaka, te se smrt ceka uz kontrolu patnji i bolova (morfij).
Cesto se ova dva pojma poistovjecuju, ali su u biti vrlo razliciti.
Vratimo se malo prvom pitanju.
Ne znam jeste li upoznati sa slucajem Piergiorgio Welby-ja, talijanskog pjesnika i desnicara te s njegovom tromjesecnom borbom za pravo na smrt 2006 godine. Ukratko, Mr. Welby je rodjen u Rimu i u 17-toj godini mu je dijagnosticirana progresivna misicna distrofija (nasljedna bolest u kojoj misici odumiru i kojoj do danas nema lijeka) , zbog koje je zavrsio na respiratoru (umjetnoj ventilaciji) 1997 godine. Nazalost, od tada vise nije bio u mogucnosti sam se hraniti i govoriti, a jedina mogucnost komuniciranja mu je bila pomocu elektronskog uredjaja. Zadnju godinu svog zivota prikljucio se talijanskoj Radikaloj stranci, ciji je bio dopredsjednik, a koja se bori za legalizaciju eutanazije i slobodu znanstvenog istrazivanja.
U rujnu 2006, poslao je video-pismo talijanskom predsjedniku Napolitanu u kojem je opisao svoje stanje i zatrazio da ga lijecnici puste da umre. To pismo je potaklo talijanske politicare na veliku debatu u parlamentu o tom i slicnim slozenim etickim pitanjima. Naravno, to je potaknulo i Crkvu na odgovor, pa je kardinal Javier Lozano Barragán u jednom od intervjua izjavio da je prekid mehanicke ventilacije prihvatljiv jedino ukoliko njegovi lijecnici to smatraju besmislenim i bez ikakve sanse za oporavak. No, njegovi lijecnici nisu imali konsenzus o njegovim sansama za oporavak. Njegov slucaj je zavrsio na sudu, koji je odbio njegov zahtjev jer ne postoji zakon kojem se regulira to pitanje.
U prosincu 2006, anesteziolog Dr. Ricco ga je odlucio iskopcati s umjetnog ventilatora, prethodno se uvjerivsi kako je njegov zahtjev donesen bez ikakvog vanjskog pritiska. Talijanski politicari su bili podjeljeni nakon objave njegove smrti.
Crkva je odbila katolicki pogreb jer je Welby opetovano javno izrazio zelju da umre sto je protivno doktrini Crkve. Isto tako, Dr. Ricco i njegovi pomagaci su ekskomunicirani iz Crkve, naknadno optuzeni za ubojstvo od strane talijanskih vlasti, ali je u konacnici sud ipak odbacio te optuzbe.
A sad jedna prica iz SAD.
Dr. Q radi u katolickoj bolnici Sv. Trojstva, ciji su vlasnici Sestre milosrdnice. I svakodnevno se susrece s brojnim zahtjevima pacijenata ili obitelji za DNR odredbom, a vrlo cesto i za pasivnom eutanazijom koji se uvjek odobravaju.
U bolnici postoji i Odjel palijativne skrbi, ciju direktoricu specijalizanti nazivaju Angel of Death, jer je njen glavni zadatak razgovarati s obiteljima i s pacijantima i nagovoriti ih kako bi zatrazili DNR odredbu ili pasivnu eutanaziju. Ona tijesno suradjuje sa pastoralom u nasoj bolnici, sjedi u Etickoj komisiji bolnice i sudjeluje u vizitama u Jedinici Intenzivnog Lijecenja.
Svakodnevno za vrijeme vizita, slusam njezine komentare kako tog i tog pacijenta treba skinuti s aparata, jer ima tu i tu bolest, jer kakva mu je kvaliteta zivota i slicno. Ponekad komentari imaju smisla, ali uglavnom nemaju jer nas Andjeo Smrti je medicinka sestra, koja sebi daje pravo da odlucuje o onome sto ne zna i za sto nije educirana.
I to mene, i mnoge od mojih kolega dovodi u ceste sukobe. Pogotovo kad se kriteriji o kvaliteti zivota i kolicini patnji mijenjaju ovisno o drustvenom polozaju i kolicini dolara i osiguranju kojeg doticni pacijent ima.
A zar ona, ja ili netko drugi ima pravo odluciti kakva je necija kvaliteta zivota ili kolicina patnje?
U jednom od takvih sukoba prosle godine, upitah je kako to da ista Crkva, s istom Doktrinom ima dvostruke kriterije, jedne u Italiji druge u SAD? I nakon pola sata diskusije nije me uspjela impresionirati sa svojim stavovima, te mi je na kraju dostavila " Eticke i religiozne smjernice za Katolicke bolnice Americke biskupske konferencije". Citajuci taj dokument dodjoh do sljedeceg poglavlja kojeg cu citirati u originalu:
" While every person is obliged to use ordinary means to preserve his or her health, no person should be obliged to submit to a health care procedure that the person has judged, with a free and informed conscience, not to provide a reasonable hope of benefit without imposing excessive risks and burdens on the patient or excessive expense to family or community."
Dakle, da je Mr. Welby bio Amerikanac lijepo bi umro u Sv. Trojstvu i nitko nikad ne bi i cuo za njega.
I tko je sad u pravu, talijanski ili americki biskupi? Ili oni ne pripadaju istoj Crkvi ?
Post je objavljen 02.03.2008. u 19:33 sati.