Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lilfish

Marketing

Svaki put se rasplačem....

Koliko puta sam već dobila ovaj mejl, al svaki put ga pročitam od početka do kraja i svaki put si ne mogu pomoći i iskontrolirati te svoje suze.... Svaki put....

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim potrebama, otac jednoga od učenika podijelio je s uzvanicima priču koju, vjerujemo, neće zaboraviti nitko tko je tada događaju prisustovao.
Nakon što je zahvalio školi i njezinom predanom osoblju, postavio je slijedeće pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori savršeno je stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one stvari koje mogu druga djeca. Ne može razumijeti stvari kao druga djeca. Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? "
Publika je utihnula nakon toga pitanja.

Otac je nastavio. "Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi, u obliku načina kako drugi ljudi tretiraju to dijete. "
Tada je ispričao sljedeću priču :

Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay
poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : "Misliš li da bi me pustili da igram s njima ? "
Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya
igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo
da mu dopuste igrati. Znao je kako bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, osjećaj da je prihvaćen usprkos invaliditetu.
Shayev je otac prišao jednom od dječaka na terenu i upitao ( ne očekujući
previše) bi li Shay mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo
oko sebe i rekao : "Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni (inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni. "
Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe. Sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje ekipe. Otac ga je gledao s majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen. Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju. Bio je ushićen zbog prilike da BUDE u igri i na polju. Razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.
Da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra u tome trenutku - i da time odustanu od šanse za pobjedu?
Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije znao ni palicu ispravno držati, a kamoli pravilno, snažno i precizno udariti lopticu.
Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički se bacač, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay palicom barem dotakne loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, odbacivši je prema bacaču.
Igra bi u ovome trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu. Mogao
je lako dobaciti loptu prvom svojem igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda.

No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glave prvoga igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su, i sa tribina i igrači obiju ekipa, uzvikali : " Shay, trči do prve!! Trči do prve !! " Nikada prije u svom životu Shay nije toliko daleko trčao. Uspio je stići do prve baze, zapravo, doteturao je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.
Svi povikaše, "trči do druge, trči do druge!!!" Uhvativši dah, Shay je nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje. Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu. Bio je to najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio bacačevu namjeru pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.
Svi su povikali i poljum je odzvanjalo: "Shay, Shay, Shay, sve do kraja, Shay !!!"
Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, "Trči do treće! Shay, trči do treće !!!"

U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji skočili su na noge vičući, "Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!" Shay je posljednjim snagama utrčao na zadnju bazu i stao na ploču. Svi na terenu su ga grlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio poen utakmice i time osigurao pobjedu svoje ekipe.

"Taj dan - reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice - dječaci obiju ekipa pomogli su donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne
zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće !


Koliko malo treba.....


Post je objavljen 29.02.2008. u 10:59 sati.