Predzadnji dan u prevrtljivoj veljači najavljuje dugo željeni petak, osmišljavan i planiran od samog početka tjedna. Po čemu je petak privlačniji od ponedjeljka nisam mogao otkriti u dugom nizu godina, kad se na prste jedne ruke moglo izbrojati vikende u godini bez dragoga škoja i druženja sa otočanima. Osjetio sam kad sam ostao bez posla, postao suvišan čovjek,
izdržavani član obitelji, vječito zauzet nekakvim poslićima, doradama, nikad besposlen. Kad su svi dani nalik jedan na drugoga, sa dvojbenim vrednovanjem njegovih rezultata, koje ne mogoh svrstati koliko ga je korisnog, koliko štetnog, koliko jalova rada.
Usporena koraka, s otklonom od užurbanih vikendaša počinjah se čuditi toj beskrajnoj volji da dani tjednog odmora budu učinkoviti, rezultati rada biti očigledni, ne prepoznajući sebe u nedavnoj prošlosti kad sam istim ritmom
gotovo donkihotovski jurišao na naporne poljoprivredne i ine radove i oran se i čio vraćao na posao.
Radeći pet dana ono što moraš, preostala dva ono što voliš dovodi do takvog prožimanja, simbioze, stvaranja općeg zadovoljstva. U nekakvim hipotetičkim stanjima čovjek si postavi pitanje gdje bi mu kraj bio, kad bi ostatak života mogao raditi ono što doista želi, što hoće. Ne bih takvo stanje poželio nikom, jer nažalost vodi u ono slično kad se na ledinu pusti isluženoga konja, da se "partenca" bliži... Mnogi su i nestali usred zahuktalosti, što mi se čini manje dramatično od jalovog čekanja iskoraka od uobičajenog ritma.
Post je objavljen 28.02.2008. u 23:13 sati.