Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tragicnamisao

Marketing

O Titu nakon Tita

Titu se uvijek pristupa iz nekoliko različitih kuteva. Dok su se u znanosti pojavile prve skromne kritike njegove politike i ličnosti, većina medija i dalje se drži starog kulta ličnosti koji je kroz neke varijacije preživio i danas i čak se spojio s nekada naizgled nespojivim idejama. Ne treba zanemariti da devedesetih nije došlo do većih čistki u medijima (ističem većih), politici, među intelektualcima i gospodarstvenicima. Tako je onda jasno da je kult ličnosti preživio.
Tito je nesumnjivo bio značajna ličnost. Isto tako, nema sumnje da je Tito bio hrabar i požrtvovan čovjek. Njegov život prije drugog svjetskog rata bio je sve samo ne ugodan i tu je iskusio ono što zapadni političari tipa Churchill nikada nisu (težak rad, nemogućnost školovanja, rat na prvim linijama, zarobljeništvo, ilegala, zatvori).
Nema ni sumnje da je Tito bio uspješan državnik. Uspješno je izvukao pobjedu pod svojim vodstvom u ratu, uveo svoju neograničenu vlast, obračunao se sa svim neprijateljima, s vremenom stekao veliku popularnost u narodu, pogotovo kod siromašnih seljačkih slojeva, koji su, u konačnici i činili Jugoslaviju.
Stvarao je nepravde koje bi sam ispravljao i uvijek ispadao dobrotvor, nikada loš, nikada zao, nikada okrutan. Sve u svemu, Machiavelli bi u nekom svom novom Vladaru Tita naveo kao uzor. Zaista, sredstva za Tita nikada nisu bila važna. Nije bio problem uništiti partijske drugove za svoju vlast, nije bio problem pobiti desetke tisuća svojih sunarodnjaka radi osvete, nije bio problem uspostaviti strahovladu četrdesetih radi konsolidacije, nije bio problem odreći se žena i prijatelja, nije bio problem skupo jesti i oblačiti se i našepuren smješkati se dok je u zemlji vladala teška oskudica.
Povijest će već Tita valorizirati na svoj način. Više me brine što s Titom u sadašnjosti? Kako se prema njemu postaviti? Koliko nas koči njegov kult ličnosti koji se održao u narodu, među dijelom intelektualaca, novinara, aktivista za ljudska prava… Kako je moguće da se pozvanim ljudska prava osjećaju štititi oni koji o Titu misle sve najbolje i ignoriraju njegove zločine i karakter njegove vladavine. Tuđmana optužuju za nepoštene izbore dok je Tito 35 godina vladao bez izbora. Tuđmanu se zamjera navodna težnja podjeli BiH, dok je Tito uvijek imao pravo na grabežljivost prema susjedima. Novinari traže slobodu govora i pisanja, a istovremeno o Titu misle sve najbolje. Kako je to moguće? Čak i feministice, nakon ogorčenih napada na muškarce koji mijenjaju previše žena će reći kako je Tito bio frajer i imao mnogo žena.
To je suština titoizma kao i svakog kulta ličnosti: Ono što je druge činilo zločincima i svinjama, Tita je činilo velikim.
Dakle, nameće s pitanje što s Titom? Nije li apsurd razvijati Hrvatsku kao demokratsku zemlju i pri tome uvijek imati na pameti Tita kao najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Ako želimo biti dosljedni u svojoj demokraciji, europejstvu, slobodnom tržištu, ljudskim pravima i onim drugim buržoaskim izmišljotinama moramo raskrstiti s Titom i nazvati ga reliktom prošlosti. Ako ne želimo biti dosljedni, a najčešće nismo, onda možemo zadržati postojeće stanje općeg nereda oko Tita.
Titoziam u Hrvatskoj koči opći napredak u ekonomiji, kulturi, znanosti jer je opterećuje na razne načine. Titoizam, ili bitno totalitarno nasljeđe nameće samocenzuru, stvara previše neupitnih istina u društvu i u medijima. Tako svaka ideja kod nas ako je u skladu s mainstreamom ima totalitarne tendencije, vrši se pritisak na one koji misle drugačije i etiketira ih se raznim nazivima. Nacionalna kultura se u svojoj vlastitoj državi ne razvija normalno jer se neprestano vodi računa o nekome drugome. Ustanove titoizma tvrde su tvrđave koje dogmatski propovijedaju demokraciju i liberalizam. Po istome modelu nastale su i institucije nakon devedesetih. Iako suprotstavljene Titovu lijeku i djelu, funkcioniraju na isti način, jer osim Tita drugih primjera nisu imali i ne mogu zasjeniti njega samoga.
Pogrešan je pristup iz devedesetih koji je gledao samo koliko je određena ličnost učinila za Hrvatsku i Hrvate. Tito je svakako više učinio na nacionalnoj emancipaciji Makedonaca, Slovenaca, Albanaca, bosanskih Muslimana, pa i Srba u Hrvatskoj nego Hrvata i ono što se zvala hrvatska stvar. Naša povijest mora se otarasiti gledanja unatraške i s današnjim naočalama, tražeći značajne po našim današnjim mjerilima.
Nije dobro biti opterećen prošlošću, ali još je gori zaborav i neznanje. Nisu to tako nevažna pitanja naziva ulica, zastava i himni. Moramo raščistiti sa svojom prošlošću da bi bili spremni za budućnost. Ako to ne napravimo, ponovo će nam se prošlost ponoviti.


Post je objavljen 27.02.2008. u 09:26 sati.