Sada sam bolje.
Vratio sam se, uzbrdo šečući upravo iz kazališta. Dva seta od sat vremena kratkih filmića sa petnaestominutnom pauzom.
Pulska filmska tvornica otvorila mi je oči, već pomalo zamagljene od revnih talijanskih komentatora koji seciraju sudačke odluke nogometnih sudaca i več pomalo umorne od Gorana Ivaniševića i Zorana Milanovića. I ostavila ih da se zadovoljno smiju.
Tih dvadesetak filmova mojih sugrađana o mojemu gradu govorili su o ulicama koje poznajem i o nekim prozorima koje nikada nisam vidio. O kućama koje nisu kupili stranci i o drami u kojoj nema Jelene Veljače. Ni Tončija Huljiča.
To su filmovi hvalevrijedne radionice filmskoga grada i filmovi za ugodnu večer, ne za Oskara.
Martinov se zove "Živi život", a Idin " Za Tonića, koji se mogao zvati Levante". U prvome sam prepoznao kombi i djevojku, a u drugome svoje još nerođeno dijete. Vidio sam Pulu kakvu vi nećete tako lako vidjeti.
Ljude. Bez novih sunčanih naočala. I breke, koje su napustili oni sa novim sunčanim naočalama, pa opet ljude koji se o njima nesebično brinu.
Vidio sam mrave koji su na kraju pojeli ribu i naučio da uvijek moraš znati što imaš u hladnjaku.
Dojile su mlade majke, a šjora Rina Smajla preživjela je koncentracioni logor i sa tugom u očima, sada se smije.
Vidio sam skinse i punkere, bicikle i djecu. Zdravu hranu i slatkiše, istrijansku grotu i pomanjkanje inspiracije.
Vidio sam Puležane. Nepozvane u Jakovčićeve neispravno izgrađene podrume. I njihovu djecu koja ne pate za najnovijim mobitelom.
Vidio sam Rojc, Konglomerat. I ljude koji se smiju i stvaraju.
I tada sam shvatio.....da je Paris Hilton samo obična glupača, da nas T-com krade, da za život nije potrebno petnaest pari cipela i da sreća nije novi,najnoviji auto na kredit.
I neće meni Paola Valjak prodikovati o drogama, niti miss Praxitena.., ne znam,..?..izvlačiti loto!!
I nećemo mi krasti i lagati, skupim autima gaziti djecu i otrovnim plinovima iz pivovare ubijati nedužne susjede.....
...i nećemo za petnaest tisuća kuna spavati na poslu i jesti u najjeftinijoj menzi u Hrvatskoj.
I neće neki silikonski guz ili usna, dok gledam naprijed stati ispred tebe, koji si ovoga svijestan.
Mjesec se uspinjao žut.
Istom ulicom kao i ja.
Obojica radosni jer znamo., da život koji nam nude potpuno je lažan.
I da je ljepota u našim očima.
Dok ne buljimo u tv.
Post je objavljen 24.02.2008. u 11:35 sati.