Marketing
«Moje nebo sad je posoljeni zrak, a more razlivena tinta. I zato pjevam da ne pojede me mrak jer da nisam ovo ja bih bio biljka.»
boomp3.com
Mrki su oblaci plovili iznad Grimundalovog trga dok se nad nj spuštala hladna, jesenska londonska noć. Vjetar je plašio slabašna stakla tavanske sobe. Prve zrake mjesečine jedvice su doprle do izlizanog drvenog poda. Na hrastovom je krevetu sjedila Rebecca u čijem je naručju ležao zec pepeljasta krzna zvan Cabagge. Migoljio je svojom njuškicom dok je Rebecca dohvatila foto album sa susjednog noćnog ormarića koji je pripadao Hanni. Na početnoj su se stranice smiješile dvije osmogodišnje i pomalo krezube djevojčice širokog osmijeha. Nižoj je kosa sezala jedva do ramena dok je drugoj pak bila svezana u rep. Istoga je trena prepoznala sebe i Hannu kao malene djevojčice, davno prije nego li su upoznale svijet magije. Druga je stranica prikazivala Hannu , Vanju i Paulu na trećoj godini kako sjede u knjižnici. Sve tri su bile natprirodno lijepe. Hannu su krasile pune crvene usnice i mliječna put povrh svega, Vanju duboke plave oči, a Paula se mogla pohvaliti uvojcima duge plave kose. Rebecca nije imala ništa od toga. Istina , imala je velike bademaste oči koje su bile samo još jedne obične smeđe koje bi ponekad presijavale na crnu boju. Kao mala je imala smeđe uvojke koji su se izgubili kako je rasla. Sada je imala kestenastu kosu skoro do polovice leđa. Jednostavno rečeno bila je obična djevojka. Običan čovjek. Ništa više. Snažno je zatvorila album i pomaknula Cabaggea koji je zadrijemao. Prišla ogledalu te se zagledala duboko u njega. Vidjela je sebe. Dušu koja traži pravi put. Mladi cvijet koji se boji biti povrijeđen i povrijediti bilo koga. Dohvatila je najbližu knjigu, bacila je u ogledalo te snažno zalupila vratima i nestala iz sobička.
* * *
U kuhinji se nalazilo mnogo užurbanih ljudi koji su upravo napuštali kuću. Prostorija je bila poprilično mračna pošto su je štitili stari zastori neobičnog kariranog uzorka. Teta Molly je užurbano spremala doručak za svakoga dok su oni dolazili jedan za drugim. Ugledala je mamu kako ispija posljednji gutljaj kave i ustaje od stola. Tate nije bilo.
-Rebecca, budna si. Tata je već krenuo u ministarstvo, a ja žurim za njim. Nadam se da neću zakasniti. Čuvaj se.- rekla je užurbano ljubeći je u čelo
-Naravno, kao i uvijek.- reče sjedajući za stol za kojim su već odavno doručkovale Hermiona, Ginny i Hanna, odjevene također u pidžame kao i ona.
- Kamo svi žure?- upitala je još sneno
-U ministarstvo, pošto ih većina radi ondje, kažu da je totalni kaos.- odgovori joj Hermiona rastežući ruke
- Kako si?- upitala je Hanna zabrinuto
- Današnje jutro je u skladu s mojim raspoloženjem- reče na što se Ginny zagledala kroz maleni prozorčić iznad sudopera.
- Pretpostavljam da nije baš sunčano.- reče
- Ne, spustila se sablasna magla.- reče pritom misleći na tugu koja joj se stezala oko srca uzimajući svoj danak.
- Trebala bi biti bolje volje, ipak ti je sutra rođendan.- natuknula je Hermiona pokušavši unijeti vedrinu
- Rođendan kao rođendan. Svake godine isti, samo što sam ja svake godine sve starija. Šesnaest i nije baš neka impresivna brojka.- priznala je
-Djevojke , mislim da je vrijeme za spremanje kovčega. Danas se vraćate u Hogwarts.- pridružila im se teta Molly
-Zar je istraga već završila?- radoznalo se okrenula Hanna
-Da, tako je, no nisu otkrili ništa neobično. Čini se da će napad na Samanthu postati samo još jedan od školskih mitova.- rekla je Hermiona ustajući od stola zajedno sa svojim tanjurom pogledavajući me krajičkom oka.
* * *
Sljedećeg jutra, sišavši u društvenu prostoriju Rebeccu je zabljesnula njezina praznina. Očito da su svi već bili na doručku. Kao i obično ona se zadržala u spavaonici. Još uvijek nije raspakirala sve stvari, a netko treba i počešljati i u red dovesti njezinu dugu kosu koja je tog jutra mirisala na maline.
Prolazeći kroz vrata velike dvorane, na svom je mjestu ugledala mnoštvo poklona koji su pristigli od njezine obitelji i prijatelja za njezin šesnaesti rođendan.
Sjela je elegantno kao i uvijek dok joj je kosa pala preko desnog ramena.
- Sretan rođendan!- s leđa ju je zagrlila Hanna
- Hvala. Nisam ni očekivala toliko puno darova- reče iskreno
- Samo je jednom u godini rođendan. Svi su stigli jutros.-
Uz pomoć Hanne, Rebecca ih je odnijela u spavaonicu kako bi počistila svoje mjesto za stolom. Trebale su se vratiti na doručak, no nisu se mogle suzdržati vidjevši čokoladnu tortu tete Molly. Neće im škoditi, ionako tijekom tjedna ne jedu mnogo slatkog, a u Hogwartsu za doručak i nema neki određenih pravila.
Nažalost, morale su se rastati pošto je Hanna slušala astronomiju, a Rebecca aritmetiku. Hanna je skrenula u desni hodnik i time je Rebecca ostala sama.
Imala je osjećaj kao da je Hogwarts postao sablasniji otkako se vratila ili se to samo stvorila pogrešna slika u njezinoj glavi. Začula je hladne korake iza sebe te se okrenula. Ugledala je Marca kako joj se približava sakrivajući ruke iz leđa.
-Pitao sam se hoću li te sustići pošto imaš veoma brzo hod.- reče zadihano
-Brz? Jedan od najbržih.- podsmjehnula se
-Želio sam ti čestitati rođendan.- reče pružajući joj crveni paket
-Hvala, nisi trebao.- reče skromno
-To je samo mali znak pažnje- nasmiješio se svojim neodoljivim smiješkom
- Kako je Samantha?- upitala ga je kao grom iz vedra neba na što je on podigao desnu obrvu zastavši u čudu
-Pa, dobro je, uglavnom. Ne govori mnogo. O tom događaju mislim. Lijepo od tebe što ti je stalo.-
- Nije to ništa posebno, samo me zanimalo.- pokušavala je zvučati kao da je nije briga, no ipak je željela znati nešto više o svojoj polusestri. Njihov je razgovor prekinulo zvono i Rebecca je još više ubrzala korak tek usput pozdravivši Marca.
Stigavši u učionicu, sjela je u svoju klupu koja se nalazila u stražnjem dijelu učionice. Odložila je knjige i odmotala paket u kojem se nalazila bombonjera. Njezina najdraža. U njoj je zatekla i poruku ispisanu veoma čitkim rukopisom.
Sretan rođendan!
Uz najljepše želje, koje ti nažalost ne mogu ispuniti, poklanjam
Ti svoje prijateljstvo. Od srca,
Marco.
Čitala je grimizna slova. Znala je da je to najbolje za njih oboje : biti prijatelji.
* * *
Knjižnica je bila prepuna učenika koji su nadoknađivali propušteno gradivo. Rebecca je stajala pored ogromnih polica s knjigama pogledom tražeći slobodni stol ili najmanje slobodno mjesto, kojeg očito nije bilo. S negodovanjem je izdahnula i sjela na drvenu klupu do jedne od polica. Skinula je torbu sa ramena te izvadila knjigu i počela je čitati. Desetak očiju je prolazilo kraj nje i barem je svako drugo pomislilo kako je ona naudila svojoj polusestri. Začudo, duga joj je kosa bila raspuštena, a ne svezana u rep ili pletenicu koju je po običaju nosila. Na prekrižena je koljena odložila knjigu i pokušala se koncentrirati. Osjetila je val topline koja je doprela do lijeve strane njezina tijela.
-Slobodno?- upitao je glas koji je veoma dobro poznavala.
- Sjedi li itko na ovome mjestu?- upitala je retoričko pitanje
- Shvatit ću ovo kao pozitivan odgovor.- reče joj Marco
- Kako si?- upita iznenada na što je Rebecca ljutito spustila knjigu
- Bolje nego jučer, što tebi apsolutno ništa ne znači jer ne znaš kakve sam volje bila jučer pošto se jučer nismo sreli.- vješto je komplicirala
-Filozof si bila, filozof si i ostala.- podsmjehnuo se
- Shvatit ću ovo kao kompliment- reče mu
-Malina?- upita začuđeno
-Kako molim?- ponovo je spustila knjigu
- Tvoj šampon, miris kose, malina- objasnio je
-Dobro zapažanje.- pohvalila ga je nakon čega je nastupilo nekoliko minuta šutnje
-Ne mogu ja ovo- prekinula je napetost
-A što to?- zanimalo ga je
- Biti prijatelj s tobom. Preteško je. Izazivaš me. Ne mogu.- reče
- Ne razumijem; nismo li mi uvijek bili nešto poput prijatelja?-
-Stvar je u tome da smo bili nešto poput prijatelja, ali ne i prijatelji. Ti ni ne znaš kako je teško odoljeti tvojoj razbarušenoj kosi, dubokim plavim očima i blistavim smiješkom. Preteško za mene, nisam tome dorasla.- priznala mu je usput spremajući knjigu u torbu
- Varaš se ; meni je još teže. Tvoji pokreti, dok se krećeš poput srne, tvoj miris, tvoja kosa, način na koji gledaš ljude. Pomislio sam kada bismo bili prijatelji da bi bilo lakše, no samo si time otežavam život. Ponekad se pitam da nisam sreo Samanthu da li bi bilo drugačije…-
- Bilo bi drugačije, sigurna sam, ali ti si je sreo, nažalost.- reče staklenim pogledom ustajući sa klupe kretavši se prema izlazu. Nerado ga je ostavila, no morala je. Sjediti kraj njega, a ne imati ga bilo je mnogo teže nego ga uopće ne vidjeti.
Post je objavljen 22.02.2008. u 14:18 sati.
