U ledenom zagrljaju Paklenice
Dok me još drži volja za pisanjem donosim novi post o ne tako davnom izletu, za razliku od prethodnog o Cincaru koji sam objavio već nepunih deset mjeseci od zbivanja tog događaja.
Ovaj puta opisujem svoju prvu ledenu avanturu koja se odigravala na južnom Velebitu u nacionalnom parku Paklenica od petka do nedjelje 25.-27. siječnja ove godine, dakle prije nepunih mjesec dana.
Slavonski dio ekipe smo činili naša Nada iz Valpova, Darko iz Osijeka i moja malenkost. Na put smo krenuli u četvrtak u ponoć i s prvim zrakama sunca u petak ujutro stigli u Starigrad.
Spustili smo se do obale i uživali u idiličnoj slici morskog i nebeskog plavetnila te potpunoj tišini bez vjetra i valova.
Tek je jedva vidljiva bjelina vrha Svetog brda dala naslutiti što nas očekuje na najvišim točkama Velebita.
Drugi dio ekipe je činilo desetak Drnišana, Darkovih prijatelja s kojima je dogovorio zajednički zimski uspon na vrhove južnog Velebita. Planirana ruta je bila iz Modriča, mjesta južno od Starigrada, njihovim džipovima se odvesti do visoravni Libinje, pa odande do Vlaškog grada. U subotu uspon na Sveto brdo i onda dalje preko Vaganskog vrha do Struga, a treći dan kroz kanjon Velike Paklenice nazad na obalu. I, rečeno-učinjeno.
Napominjem da je dio ove iste rute od Modriča preko Libinja i Vlaškog grada do Svetog brda i nazad upravo opisala i Asterix u svom postu od prije dva dana.
Kad smo stigli na Libinje, visoravan na nekih 780 m n/v, ...
... utvrdili smo da tu puše strašna bura koja nas je povremeno zanosila i trebalo se dobro postaviti da vas ne sruši na zemlju.
O tome svjedoči i kratki filmić koji sam tom prilikom snimio.
No tom bijesu prirode su očito uspješno odolijevala ova dva cvijetka.
Putem smo zapazili i dva relativno velika stada divljih konja koja obitavaju u ovom kraju, i to na ne baš prevelikoj udaljenosti.
Do skloništa pod Vlaškim gradom smo stigli u popodnevnim satima, smjestili se i pokušali provesti vrijeme do počinka na najbolji mogući način uz klopu, piće, razgovor i ugodno druženje.
I Nada je kao jedna od dvije predstavnice ljepšeg spola koje su tu noć provele u društvu prevladavajuće muške većine pokazala da ima sve kvalitete koje joj daju posebno mjesto na svim našim izletima.
Sunce nas je na kraju dana počastilo zalaskom u živopisnim bojama, dok je bura neumorno pirila, hučala i zavijala cijelu noć.
No jutro je osvanulo u savršenoj tišini, vjetar je stao, a ostavio nam samo neobično čist zrak bez izmaglice koji nam je pružio savršen pogled na kanjone Velike i Male Paklenice i na more prošarano komadima kopna. Pri dnu slike lijevo vidi se Anića kuk iz profila...
... dok se na ovoj pri vrhu u sredini lijepo vidi virski most.
U osam sati smo krenuli prema Svetom brdu i prošli stazom na kojoj su prije otprilike točno dvije godine smrtno stradala trojica Splićana.
Uz stazu je postavljena i spomen ploča u njihovu počast i tužno sjećanje.
Na toj stazi ovaj puta nije bilo snijega, no on nas je dočekao na prijevoju kojim prolazi staza desno za Sveto brdo, a lijevo za Vaganski vrh.
Došlo je vrijeme da upotrijebimo zimsku opremu...
... a Darko je bio, kao i mi svi ostali vrlo zadovoljan što imamo priliku oprobati se i u ovim uvjetima.
No tu nije bila riječ o snijegu, nego o ledu sjajnom poput ogledala koji je bura prošlih dana tako zagladila da se bez dereza i na najpolegnutijoj padinine bi mogao učiniti niti jedan korak. Dopodnevno sunce koje nam je sjalo u lice je na toj ledenoj površini davalo fantazmagorični odbljesak.
Uz dereze i cepin zapravo je bilo pravo zadovoljstvo hodati po ovoj sjajnoj površini uz tihi karakteristični kristalni zvon komadića leda koji se otkidaju ispod šiljaka i kotrljaju niz padinu.
No, u smiraj istog dana će se pokazati da se niz padinu ne kotrljaju samo komadići leda.
Na vrhu Svetog brda smo našli slomljen križ o čemu nas je obavijestio i jedan planinar kojeg smo sreli prethodni dan. I tu je bura pokazala svu svoju silinu.
Zauzvrat, vidik je bio fenomenalan, kao rijetko kada s ovog mjesta.
Kao na dlanu se vidjelo Novigradsko i Karinsko more kao i Ravni kotari sve do obale kod Zadra i Biograda.
Hotel Alan u Starigradu koji se nalazi i na prvoj slici je odavde izgledao nešto manji, ...
... a Anića kuk je blistao u svoj svojoj veličini i ljepoti.
Lijepo se vidio i paški most, ...
... a još ljepše maslenički (Radićev).
I Tulove grede su bile neobično jasne, ...
... kao i Lička Plješivica u daljini.
Nakon silaska sa Svetog brda zaputili smo se dalje prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita na 1757 m n/v, trećem po visini u Hrvatskoj iza Dinare i Biokova, a samo pet metara višem od Svetog brda.
Na južnim padinama nije bilo snijega ni leda pa smo skinuli dereze, no kako staza vodi malo južnom, malo sjevernom stranom brda, tako smo ih u nekoliko navrata morali ponovo koristiti.
U jednom trenutku smo došli do mjesta odakle smo morali cijelo vrijeme hodati u derezama jer je tu bilo tako glatko da su se grančice klekovine doslovno zrcalile u ledu.
Inače je ova klekovina visoka i po metar do metar i pol, a sada su iz leda virili samo vrškovi grančica.
Na jednom mjestu smo naišli i na medin trag koji očito nije imao dereze, ali je ovuda prošao još dok je snijeg bio malo mekši.
Zbog otežanog kretanja po ledenoj površini na Vaganski vrh smo stigli tek kasno popodne, a do skloništa na Strugama bio je još dalek put, pa je tu već bilo sasvim jasno da će nas noć uhvatiti usred ove ledene pustoši.
No i ovu je večer sunce na zalasku davalo očaravajuće prizore.
Uslijedio je dio puta koji prolazi naročito strmim padinama od 45-55 stupnjeva.
I na jednoj takvoj padini umalo se nije dogodila stravična tragedija!
Jedan član drniške družine koji je hodao nekih pet metara ispred mene je u jednom trenutku izgubio oslonac pod derezama, pao i naprosto odsklizao niz tako strmu padinu u dubinu vrtače nekih dvjestotinjak metara!
Pred našim zaprepaštenim pogledima je strahovitom brzinom klizao do dna, podigao se nekoliko metara na suprotan zid, i onda se ponovo sručio na dno. Užas! Što mu se dogodilo? Je li živ? Što je slomio?
No nakon samo dvije-tri sekunde s olakšanjem smo vidjeli kao se ustaje i hoda! Uffff, izgleda da je dobro! Ali može li dalje? Možda ima unutarnje povrede?
Kao odgovor na ta pitanja i sumnje, sam se popeo nazad. Izgleda da poput mačaka ima devet života od kojih je najvjerojatnije jedan upravo potrošio.
Sreća je bila u tome da na toj padini nije bilo niti jednog kamena, drveta ili grma na kojima bi se sigurno razbio, a isto tako i u tome da derezama nije zapeo za led jer bi ga to sigurno počelo kotrljati i vjerojatno bi se sav izlomio. Ovako je jednostavno klizio, što je isto tako smrtno opasno, ali ipak manje nego udar u tvrdu površinu ili preokretanje.
Ipak nije sve prošlo bez posljedica. Prilikom završnog pada nazad u dno udario je glavom i razbio arkadu, rasjekao korijen nosa, izgrebao lijevu stranu lica i natukao rebra, no to je svako najblaže što mu se moglo dogoditi.
Nakon što se prvo on sam, a zatim i mi ostali uvjerili da može normalno hodati, da nema smisla zvati GSS jer bi ih nepotrebno dugo čekali, odlučili smo nastaviti put. No u međuvremenu je sunce već dodirnulo horizont i nad ledom okovane padine se spuštala noć ...
Svejedno, nije nam preostalo ništa drugo nego poći dalje po mrklom mraku bez mjesečine i bez markacije koju je sakrio debeli bijeli prekrivač. A da bi izbjegli ponavljanje mogućih situacija s tragičnim ishodom, sada smo se ipak svi povezali u navez i tako krenuli kroz noć samo pod svjetlom čeonih svjetiljki.
Hodanje dvanaestoro ljudi u navezu usred mrkle noći je izvanredno sporo, dijelom zbog nemogućnosti snalaženja i orijentacije, dijelom zbog neprestanih zastoja zbog veličine naveza, dijelom zbog velikog umora nekolicine članova koji su već jedva stajali na nogama.
Tako je naše noćno tumaranje potrajalo još neka tri sata, no zahvaljujući isključivo i jedino Darkovom snalaženju u ovom prostoru kojim je prokrstario već sigurno nekih tridesetak puta, na kraju nas je ipak doveo do skloništa na Strugama.
Tu smo stigli u devet sati, dakle nakon točno trinaest sati hodanja toga dana i u šoku zbog moguće tragedije koju je naš prijatelj za dlaku izbjegao.
U skloništu je bilo toplo jer je tu već boravilo četvoro planinara tako da se Nada odmah dala na kuhanje juhe i čaja koji su nas ugrijali pomalo povratili u normalno funkcioniranje.
Ubrzo je skloništem zavladala jedna opuštena, normalna atmosfera ovakvih mjesta, ali ipak uz prepričavanje dnevnih događaja od kojih je ovaj (ne)sretni bio ipak glavna tema.
A mjesec je izišao tek nešto iza deset sati kao da se sve do tada skrivao da bi nas stavio na muke i provjerio možemo li bez njega pronaći pravi put. Darko je dokazao da može.
Nakon ugodne noći u priličnoj udobnosti skloništa osvanulo je oblačno nedjeljno jutro bez vjetra, a pred nama je bio daleko lakši put za razliku od jučerašnje ledene čarolije koja se na kraju gotovo pretvorila u pakao Paklenice.
Od struga smo krenuli prema prijevoju Buljma po snijegu koji je bio apsolutno zanemariv, ...
... a istog trenutka kada smo prešli prijevoj snijeg je nestao kao rukom odsječen, prešli smo u mediteransko klimatsko područje.
U daljini nas je pozdravljao zaleđeni vrh Svetog brda, ...
dok nas je nekih tisuću metara niže očekivao gorostasni Anića kuk.
Putem smo nailazili i na prve znakove buđenja prirode iz zimskog sna.
Ubrzo smo došli i do vodotoka Velike Paklenice ...
... uz čiji smo žubor nastavili put do Borisovog doma i dalje do parkirališta na kraju fenomenalnog klanca.
A kao podsjetnik na ledenu divljinu kroz koju smo prošli prethodni dan ostao je i ovaj kratki filmski zapis.
Sve u svemu bio je to za mene, a čini mi se i ostale sudionike ove avanture, jedan nezaboravan izlet s jedne strane po ljepoti suncem obasjane ledene bjeline pod zadivljujuće plavim nebom, a s druge strane po velikim opasnostima koje krije planina sama po sebi, a koje su još udesetorostručene prihvaćanjem njenog ledenog zagrljaja. Zato u planinu uvijek treba ići s poštovanjem prema prirodi i ne s namjerom da ju se osvoji, nego s molbom da nam dopusti da proboravimo neko vrijeme u njenom okrilju.
Doviđenja do slijedećeg trenutka inspiracije, a ja za par sati ponovo u društvu Nade i Darka krećem u novu velebitsku avanturu, ovaj puta na srednji Velebit, u područje Dabarskih kukova, Kize, Bačić kuka i okolnih izazova.
Post je objavljen 22.02.2008. u 03:13 sati.