Do tridesetpete, život mi nije imao nikakvoga smisla, kasnije još manje. Sve je ostalo isto osim što mi je, naglim prosvjetljenjem jednog jutra na tridesetpeti rođendan, postalo sasvim jasno da sam se rodio uzalud.
Ležeći pod toplim pernatim pokrivačem mislio sam na djeda. Ne, zapravo i nisam mislio na djeda već na djedove otiske u blatu u kraj rijeke. I na djedova pogurena pleća. Nije mi jasno zašto, kad god se trudim evocirati uspomene ,a to radim često iz puke dosade kojom obiluje moj ništavni život, uvijek vidim djeda s leđa. Kao da ga i ne pamtim drugačije. Zbog dima cigarete koji se uvijek vukao za djedom, znam da je imao i lice. Djed i dim. Uvijek je kasnio taj dim za djedom. Vukao se lijeno za djedovim plećima.
Djed, gorostas, velikih , pogurenih pleća sa prebačenom jaknom čiji su se prazni rukavi klatili oko tijela blatnjavim poljem uz rijeku i ja malen trčkaram za tim plećima i uskačem u velike blatne otiske. Nekako mi se čini da sam pola djetinjstva proveo prateći ga uz rijeku. Moj djed, osim što nema lica nema ni ruke jer ne mogu se jasno sjetiti da je moj mali djetinji dlan ikada bio u dlanu moga djeda. Jasno se sjećam da sam uvijek ulovio prazan rukav jakne umjesto čvrste, koščate ruke kakve već imaju djedovi. Pomislio sam , ispod toplog pokrivača na svoj trideset i peti rođendan kako se ja uopće ne prisjećam djeda već samo rijeke.
Djed je tu bio jednako važan kao topola. Kao izorana brazda. Kao zvuk lepetanja krila divlje guske . kao polomljeni šaš.
Djed je krajolik kojim teče rijeka.
Ispod velikog grma smrdljivog cvijeća , čijeg se imena ne sjećam ali baka bi često lomila grančice i radila bukete koje bi nosila na groblje, radio sam stan. Kroz to gusto grmlje jasno sam vidio čvrste zidove i raspored soba. Krao bih baki lonce i vješao ih na grane. Ukrao sam i maleno drveno raspelo pod kojim sam se molio. Moja mašta imala je tako čvrsti temelj za kuću koju sam gradio. Jednom sam dovukao pletenu košaru i obložio je velikim listovima hrena i prespavao cijelo popodne u udobnoj kućici. Mislio sam, kad odrastem , imat ću ovakvu kuću, ovakav krevet i jednak raspored soba. Do grma bio je maleni podrumski prozorčić u koji sam se ogledao tokom svoje igre. Sviđalo mi se pogledavati se tokom igre. I u podrumskom prozoru vidio sam ništa manje lijepu kuću. Provodio sam cijele dane pod grmom, daleko od vršnjaka , gradeći tvorevinu koja je svakim danom sve više nalikovala na raskošan dvorac. Krojio sam zavjese od listova hrena a u obližnjem voćnjaku iskopao cijeli tepih mahovine kojim sam obložio podove.
Baka bi prolazila dvorištem i sagibala se da provjeri jesam li pod grmom. Ne sjećam se ni njenog lika. Sjećam se samo suknje koja se prigibala k zemlji i dvije mršave ruke , isprepletenih vena kako se upiru u koljena. Ispod suknje, kad bi se nagnula, izvirila bi još jedna podsuknja i dvije papuče koje su vječito udarale u bakine pete. Ponekad bi se približila da nabere cvijeće i tad sam jasno mogao vidjeti sitne buketiće na njezinoj suknji. Gibala bi se kratko vrijeme oko grma, praveći se da me ne vidi i trgala cvijeće uvijek na istoj strani. Bilo joj je valjda žao odnijeti komad moje palače u vazu na groblje.
Uskoro sam počeo osjećati kako iz mojih pora niče mahovina. Mirisao sam drugačije. Mirisao sam kao maleni grmić gljiva koji je rastao pod grmom i kojeg sam naročito pazio.Koža mi je postala mekša i vlažnija. Do tad ravna i oštra kosa najednom se počela uvijati i uskoro mi je glava bila prepuna lokni.
Jedne večeri, zavaljen u meki krevet od hrena, odlučio sam više nikada ne izaći ispod grma. znao sam , ako budem dovoljno uporan i ako se oglušim na moljakanje suknje koja se sagiba i dvije ruke uprte o koljena , potonut ću u meku zemlju i obrasti mahovinom i konačno srasti sa svojom kućicom. Sviđalo mi se zamišljati kako tonem sav zelen sve više u meko tlo. Sviđalo mi se zauvijek ostati zaklonjen od suhog zraka u carstvu vlage i biljnih ušiju kojima je obilovao ovaj cvijet.
Druge večeri, nakon što sam prvu prenoćio pod grmom, bakina suknja
približila se grmu sa one strane gdje obično nije dolazila. Suhe ruke razgrtale su cvjetove u potrazi za mojim već dopola pozelenjenim tijelom.
Čvrsto sam se držao sa dio stabljike gdje je grm najjači . Moji skliske mahovinaste šaćice dugo su odolijevale silovitim rukama koje su me vukle iz moje raskošne palače. Bakinoj suknji pridružio se par blatnjavih cipela. Djed je mahao sjekirom a sitno cvijeće letjelo na sve strane. Već potpuno zameten sitnim cvijećem , počeo sam preklinjati neka me ostave na miru. Baka je bila neumoljiva i kratku naredbu „ reži“ ponavljala je svake minute dok djed konačno potpuno nije uništio krov. Uskoro su nestali i zidovi i sve divne prostorije.
Ležeći na cvjetnoj ponjavi , prekriven tisućama biljnih ušiju,mahovinastim dlanovima sam prekrio oči i gorko plakao na porušenim temeljima moje divne mašte
Post je objavljen 20.02.2008. u 20:03 sati.