Sklupcana na fotelji citam dobru knjigu (po preporuci, Gonic zmajeva , toplo preporucam), ne ispustam je iz ruku.
Ocalice stavila na naslon fotelje, naravno da im je tu mjesto, zar sumnjati, eh.
Tako sva vec ukocena, spustih svoje male utrnule nogice na pod, kad nesto mi pod nogom. Ma, stanem ja malo cvrsce, osjetim popusta, pa onda jos jednom za svaki slucaj, valjda se tepih srolao kraj fotelje, pa da ga izravnam. Ali gle , op laaaaaa, pa to nije tepih, to su moje ocalice, covjece…
Gledam u cudu, sad vec bivse ocalice, neprepoznatljivog oblika i pitam se, a sto sada?
Ne mogu van bez njih, vrti mi se u glavi, ne vidim tv (jest, stvarno steta, ima se sto gledati, pa…), dakle treba doci nekako do doktora , pa dalje. Hm, klijesta, malo povuci, malo potegnii skoro dobro, sva sreca da nije i staklo puklo.
Sutra dan nekako stignem do dr, veli gospodja trebate i nova stakla, ova dioptrija je preslaba, aj dobro mislim, eh da, fotoosjetljiva – imate osjetljive okice ( a dusu, a ducanik, pitam se) i naravno novi okvir.
Probam jedne, ne…druge, ne…trece…ma tko zna koje i…no evo ih, kao stvorene za mene. Sta kazete…da stavimo „plasticna stakla“ bit ce vam lakse, rece gospodja….ma naravno smijesim se sretna sto sam konacno izabrala okvire, a tada…molim, koliko….1.620 kn….nesto mi se osmjeh sledio, samo okice trepaju…
Znate to je maxM……ahaa kazem ja, da kazem, mucam i gledam kako mi je more sve dalje i dalje, ta tako sam se veselila da cu malo na put.
Post je objavljen 19.02.2008. u 22:47 sati.