Gabriel ovaj put konačno shvaća... ili možda ne? Thrill & suspense... murder... and invasion of a killer B movies... sve to i još mnogo više, u ovom nastavku vaše omiljene sapunice... za mlade... i one malo starije... i nek' me netko lupi po prstima... hvala.
Sjedili smo, ili, za volju priče, možda smo i stajali, tko bi ga znao. Sumrak je prešao u mrak kad je nadobudna čistačica nakon obavljena posla u gledalištu ugasila i inspicijentovo svjetlo, i paničnu rasvjetu nad vratima, čak i žaruljicu od požarnog njuškala.
Vele da se Mrak stalno žali da mu se iza leđa stalno šulja netko, ali to nije predmet ove priče.
Siguran sam da je dežurni vatrogasac čupao kose tamo na porti kod kontrolne ploče vatrodojave, ali to nama nije baš pomagalo u stjecanju pojma o vremenu i prostoru. Možda bi nam bilo pomoglo, recimo, da smo stavili prst pred nos, no, međutim, u tom i takvom mrklom mraku ni prst pred nosom nije se mogao vidjeti. Da smo gurnuli nos vrit, osim akrobatskih sposobnosti kojima bi bili trebali ovladati, i smrada koji bi, možda, osjetili, ovisno o nosu i riti, poboljšanja na polju vidljivosti ne bi bilo... osim što bi se nekome možda od smrada smrklo, ali niti tada ne bi primijetio razliku.
Razlika se uvijek šulja zakucima, i uglavnom je neprimjetna.
Dobro, postoje spekulacije da je Maurice nešto mogao poduzeti po tom pitanju, pa da je mogao učiniti ovo ili ono, ali to sve ostaje na razini spekulacije. Maurice je ipak jedan sasvim pristojan demon koji, kad mu se veli da nek' izvoli sjediti na miru, to i čini.
Pa ma koliko se Mir bunio protiv toga.
Mada nije Maurice tako težak. Maurice se pak često žali kako mu je neugodno jer se Mir neprestano vrpolji i da mu je na stolici neopisivo lakše sjediti.
Stolicu nismo pitali za mišljenje.
Iz gledališta, nama prekrivenog zavjesom, ili smo barem tako mislili svo troje, dopirali su pomalo zastrašujući šumovi.
- Čujete li vi to?
- Što?
- Šumove.
- Ne. Čujem Šum-One i Šum-Njih.
- Maurice, hvala ti na podsjećanju kako u genitivu množine riječi šum postoji lična zamjenica, u množini, naravno.
- Ali ne istog roda.
- Koji ste vas dvojica morončine! Prestanite! Odmah!
- Ali mila…
- Koja ti je to Mila? Ja sam Janja!
- Mrmlj… dobro da se ne vidi niti prst pred nosom… pokazujem ti nešto mila.
- Ma, pokazuj ti toj svojoj Mili što god hoćeš…
- Jesi li sigurna da baš sve mogu pokazivati...
- Sasvim sigurna… pa čak… ili još bolje… pogotovo to čime me misliš ucijeniti… Mila će ti biti zahvalna da joj pokažeš čime raspolažeš unaprijed, a ne tek poslije ženidbe
- Janja?
- Molim Maurice?
- Da li ti je već netko rekao da si zmija?
- Takav kompliment se njoj ne usudi nitko izreći... Joj! Pazi malo, to boli! – vrisnuh držeći se za obraz... kako li ga je samo napipala u ovoj mračuštini?
- Po smradu!
- Smrdim?
- Između ostalog, i to. Da. Smrdiš.
- Ali Janja...
- Ne znam ja tko je Ali Janja, znam za Ali Babu i za Muhamed Alija Sirotanović Jakov Gotovac Pero Budak Mile Kekin... E jebi ga, ne znam niti jednog Kekina više.
- Znam ja. Kekinovog oca. Nego... Sirotanović je bio Sirotković, ne valja ti igra.
- Koji? Alija?
- Ne Jakov.
- Gotovac?
- Ma Jakov Sirotković! – razderah se da me grlo zaboljelo.
- Kakve veze sad Jakov sirotković ima sa svim tim? – upita Maurice.
- Ti si do sada sjedio na ušima?
- Ne, na miru. I da, ja čujem šumove.
- A prije si čuo Šum-One? Otkud sad čuješ baš šumove?
- Zato jer su nam sve bliži.
Kako je to izgovorio, zaista smo shvatili da su se šumovi iz gledališta pojačali. No, barem su se pojačali iz onog smjera gdje bi vjerojatno gledalište bilo da smo se mogli orijentirati, što nam nije bilo omogućeno. Zato ostajem pri tvrdnji da je smjer iz kojeg su dopirali pojačani šumovi istovjetan smjeru u kojem se nalazi(-lo, -t će se) gledalište.
- Kako vam se ovo čini? – upita Maurice.
- Hoće li ti biti dovoljno ako ti velim da mi se baš ne čini dobrim.
- Neće, ali izgleda se se s tim moram zadovoljiti.
- Dobro dečki... zar vas dvojica uvijek morate razglabati svaku, ma i najmanju sitnicu do najsitnijih detalja?
- Moramo! – odgovorismo u glas obojica.
- I ne čini vam se da biste mogli nekome lako postati dosadni?
- A čuj, Neko nam do sada nije uložio prigovor da smo mu dosadni... – započeo sam, a Maurice nastavi:
- ... a da je, mi bismo prestali biti dosadni... zar ne?
- Ma naravno! – suvišno je reći da sam pri tome i namignuo. Suvišno je reći da je pri tome i Maurice namignuo. Znam da je, kao što i on zna da ja jesam... namignuo.
- Teški ste, joj, teški ste do sto đavola!
- Otkud znaš da je sto đavola teško k'o nas dvojica? – dragi Maurice... uvijek spreman na zajebanciju.
- Zapravo ne znam, a kako stvari stoje, puca mi kurac, ako ću i saznati!
- O-ho-ho!?! Janja?!?
- Nemoj ti meni ništa Janja, dosta mi je i tebe i tog tvog demončića, da sam bar podsvijest pustila s lanca, rekla bih majmunčića!
- Koji ti je vrag?!?
- Ti bi zbilja da ti odgovorim na to pitanje?
- Bi.
- I ti Maurice?
- Aha.
- Onda ovako, kad smo već u teatru, budimo teatralni... Svjetla!
U trenutku se, možda će zvučati prejednostavno, ali... ma, kvragu... razdanilo se. U sveopćem blještavilu, kakvo zaista može nastati samo kad je majstor svjetla trijezan već par dana pa zna što radi, pred nama je stajala prelijepa silueta. Oko Janje je plesala svjetlost, a ona sama stajala... ah fuck, to sam već rekao... no – Janja, blještavilo i muk. Šumovi su prestali valjda već odavno, ali sada je muk bio sveprožimajući, zamalo božanski, ako se takav pridjev može dodati vragovima, vražicama i demonima na sceni.
- Gabriele... ne razvlači tog kokota od opisa i slušaj me!
- Kako? Ah, da... opet telad pati...
- Gabriele, ti si kriv za cijelu ovu zbrku, zar ne?
- Pa, kad već na to gledaš na takav način...
- Retoričko pitanje, somino! Dakle, kriv si. Kriv si zato jer si radoznao i želio si znati "zašto sve ide tako kako ide" i osim svega, želio si znati gdje je, zapravo, sve krenulo krivim smjerom. Unatoč tome što je sve krenulo krivim smjerom još na drvetu, makar postoje izvori koji tvrde da nije trebalo izlaziti niti iz oceana, kod tebe je krivim smjerom sve krenulo kad su te poklopila kola sa mrtvacima, iako nisi ti išao krivim smjerom, nego kola, ali to je sporedna stvar.
- Što sad to treba značiti... dobro znam kako sam postao ovo što sam, mene je samo zanimalo...
- Znam... zašto si se htio ubiti, zašto te moj otac izvukao i zašto je uopće izbio rat...
- E to... baš to...
- Pa, da nisi toliko pun sebe to bi znao i bez toga da zaustavljaš vrijeme, gnjaviš Smrt, preokrećeš tokove vremena kao da su plahta na pikniku zaposjednuta mravima...
- Dobro, i sam znam kakve sam sve pizdarije radio, ali...
- Da, zbilja... nisi ti, jadan, svemu tome kriv, već pisac...
- Pa da...
- Je, brus... odavno smo već razriješili kako je Pisac tvoja paranoja...
- Ali... bio je tu s nama... maloprije...
- Nema veze, nebitna činjenica...
- Ali...
- Gabriele... ne kvari mi zaključak, opet nećeš znati na čemu si...
- A jebi ga... ako budeš izvodila takve zaključke, bolje mi je da iskopam kakvog sofista... njihovi su zaključci bar imali puno više pretpostavki, a puno manje zanemarivanja... ovo tvoje je više matematički dokaz...
- Maurice, ne miješaj se... pusti ju da veli do kraja... možda postane jasnije...
- Dakle, Pisac je tvoja paranoja... to smo već rekli. Nadalje, čim si ga upleo, sve je krenulo po zlu, a to znači da si sve skupa sjebao na samom početku priče.
- Ma ne... Janja... nemaš pravo, oprosti... ja znam gdje je Gabriel zeznuo stvar...
- Gdje? – upitasmo oboje u glas.
- U trenutku kada je prvo umro, da bi potom oživio mršaviji i ljepši, iako je to odavno već pokvario obilato upražnjavajući barem jedan od smrtnih grijeha, no, da skratim... – i tu Maurice duboko udahne da bi potom istresao:
- Gabriele, zajeb'o si stvar, usr'o dasku, što god hoćeš, u trenutku kada si sa Piscem sklopio dogovor o tome kako on treba pisati o tebi...
Negdje iz daljine do nas dopre prigušeni pljesak koji nam se približavao popraćen hodanjem kroz redove stolica. Iz tame gledališta, koja se polako izjednačavala sa umirućim blještavilom pozornice, prema nama su dolazili Pisac i Lucifer
- Bravo, bravo, bravo... – tko nam je čestitao, ostavljam za slijedeći nastavak, ovaj je ionako trebao završiti kod zadnje Mauriceove rečenice, ali, neš' ti Pisca...
Post je objavljen 19.02.2008. u 22:00 sati.