Ovaj tekst objavljujem s nekoliko dana zakašnjenja jer je prvo trebao proći potpuno odobravanje nekolicine mojih prijatelja srpske nacionalnosti, koji su za razliku od nekih kvazieuropejaca koji sjede u Saboru istinski socijaldemokrati, a nisu sudjelovali u agresiji na RH, za razliku od uvaženih saborskih zastupnika.
«Ja oružja nemam... ali imam viljušku, sekiru i kramp, timeću da branim otadžbinu»
Sav zajapuren i vidno uzrujan kazuje Srbin sa sjevera Kosova, kao da ga netko napada, kao da su mu Huni provalili preko granice i pale mu zemlju, siluju žene, a Turci mu djecu u janjičare odvode!
«Ubij Šiptara. Ratko Mladić!» izvikuju pripadnici obrazovane klase i oni koji će to tek postati u Banja Luci, dok razularene i krvožedne mase maloljetnika ili mladih punoljetnika harače po Beogradu, paleći i kamenujući stranu imovinu, pa čak i ambasadu svoje «alpske braće».
Slučajno ili ne, uniformirano ponašanje vezano za naciju? Niti jedno niti drugo, ovo nije pamfletistički post iz nacionalističke kavane, već samo podsjetnik, paralelnik temeljen na činjenicama, te ću se istih držati.
Gledajući ovakve prizore, sjetim se kamenja na pruzi, klada i bradate «srpske nejači» s oznakama kralja Petra i popa Momčila, s noževima do koljena na okupljanima naroda u Kninu, Pakracu, Istočnoj Slavoniji... Na pozornicama «intelektualci» koji kliču o «nestanku ugroženog srpskog življa», a dolje mase neobrazovanih, krezubih ali dobro naoružanih primitivaca, koji su svoju mržnju uspjeli zatomiti 45 godina, a koljački zanat prenosili 2 naraštaja... Tu je sve počelo, tu je počeo kraj, kraj sna o Velikoj Srbiji, o mitu bez temelja, o lažnoj veličini, o identitetu temeljenom na falsificiranoj povijesti, međutim gdje je počeo san o Velikoj Srbiji? Na to pitanje povijesničari daju jednoznačan odgovor, svi upućuju na ulogu Ilije Garašanina i Vuka Karadžića. Izdavanjem Načertanija, 1844. do tada narod s poviješću i tradicijom, od kneza Zaharije i njegova zaštitnika hrvatskog kralja Tomislava, do Dušana Silnog i velike Srbije, odbacuje povijest i istinu, te počinje izgradnju mita i falsifikaciju povijesti. Enormnu ulogu odigrava i SPC, «pohrištavanjem nevernika» i pridobivanjem svih pravoslavaca počinje proces posrbljivanja ili kako oni ističu «bratimljenja», idu do te mjere da posrbljavaju i Boga (sjetimo se one: «Srpsko je nebo, plave je boje, u njemu anđeli Srbi stoje i pesme poje, gospodinu Bogu, Srbinu svomu!»), tako svaki pravolsavac postaje Srbin, svaki Srbin pravoslavac, i sve bi to bilo u redu (vjera je osobna, religija kolektivna stvar) da mjesto življenja ne smatraju Srbijom. Upravo ta činjenica uzrok je svih zala koja će proisteći iz te ideje koja je prihvaćena od širokih masa, od malog broja intelektualaca, a još većeg broja nepismenog življa.
Problem po Ideju nastaje kod naroda koji su već imali izgrađen identitet nekoliko stoljeća prije pojave Ideje poput Hrvata i Albanaca, a uspjeh kod onih koji identitet stječu neposredno prije ili poslije pojave Ideje, Crnogoraca i Makedonaca te kod drugih naroda bez nacionalnog identiteta. Usmjerenost Ideje na narode (narod nije istoznačnica naciji, a pogotovo državi) bez identiteta pun je pogodak, te se u samo pola stoljeća nekoliko milijuna ljudi počinju osjećati Srbima, iako im je do tada to bio stran pojam. Tako dolazi do homogenizacije naroda u Srbiji, koji su sada mahom Srbi, otuda 30% Srba u Crnoj Gori (povjesničari pretpostavljaju da je 6% posljedica doseljavanja), 2% Srba u Makedoniji danas ne očitava pravo stanje stvari jer je krajem Prvog svjetskog rata bilo 7%, međutim do danas asimilacija je učinila svoje. U BiH slabljenjem Turskog carstva i sve bližim krajem sve veći broj «poturica» «otkazuje poslušnost» Turskoj vjeri i naciji te kupi primamnjivu, a jako sličnu ideju s istoka, isto tako brojni Vlasi te narodi doseljeni uslijed stoljetnih ratnih aktivnosti prilazi toj vjeri i naciji, stoga i nečudi 30ak% Srba u BiH. U Hrvatskoj i Albaniji (računajući i Kosovo) gdje su većinski narodi s već dobro formiranom sviješću i nacionalnim identitetom Ideja dolazi do izražaja samo među narosima bez identiteta ali i počinju problemi za većinske narode, jer se odupiru Ideji, po kojoj bi ih glasna i agresivnija manjina trebala asimilirati.
Događanja u Balkanskim ratovima, Prvom i Drugom svjetskom jasna (postoje i objektivne knjige) su iz povijesti, a svo to vrijeme Ideja živi, jača i raste, a granice Srbije se povećavaju. Vrhunac doseže za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, tada široke mase prihvaćaju poistovjećivanje Srbije i Jugoslavije, tako strašnu ideju koja je 45 godina uspješno bila maskirana, te kreću u svoj pohod «oslobađanja i ujedinjenja Srba» koji se Olujom približava kraju, Mirnom reintegracijom samom pragu svršetka, a NATO intervencijom i konačno samostalnošću Kosova i KRAJ Velike Srbije. Samo je pitanje trenutka kada će doći do revidiranja Deytonskog sporazuma i sve izglednije jedinstvene BiH i utopističkog odcjepljenja Vojvodine, koji će završiti transformaciju Velike Srbije u Malenu zemlju Rašku, onu istu iz koje je sve krenilo.
Post je objavljen 18.02.2008. u 18:24 sati.