Moj djed je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća nakratko bio sudac u Gostivaru u zapadnoj Makedoniji. (Tadašnja je Jugoslavija državne službenike, učitelje i suce, selila kako je htjela, pogotovo ako su glasali za oporbene stranke i ako nisu bili Srbi.) Danas, kada kosovski Albanci imaju svoju državu, sjetio sam nečega što mi je djed ispričao.
Lokalni je žandar načuo da je neki tamošnji Albanac, navodno, nešto ukrao. Kako se žandaru nije potanko istraživalo što se točno dogodilo, a zakona se nije držao kao pijan plota, naredio je dotičnom čovjeku da legne na ulicu, a on se lijepo popeo na konja i nekoliko puta u trku 'prešao' preko nesretnika. 'Ako si nevin, ništa ti se neće dogoditi; ako si kriv – e onda, tko ti je kriv', ovako je otprilike glasilo objašnjanje organa tadašnje kraljevske vlasti.
'A ti kao sudac, ti ništa?' – pitao sam djeda, koji je samo odmahnuo rukom. 'Kakav sud, kakvi bakrači...'
Očito, pravna država još nije bila zaživjela. Nije bilo niti Nataše Kandić, niti Sonje Biserko, niti NATO saveza, niti UNMIK-a.
Dio Srbije kao da još uvijek živi u tom vremenu.
*******
'.... kada procijenimo da je to u našem interesu, donijet ćemo odluku o priznanju Kosova...' – rekao je za ovu problematiku nadležni hrvatski dužnosnik, pretpostavljam stanovnik grada u kojem ulice nose imena Islanda, Njemačke i Ukrajine, iz zemlje u kojoj se, ne tako davno, pjevalo 'Danke Deutschland'.
'Nacionalni interes' – tajna sa sedam pečata.
U zemljama koje su same sebe uvjerile da su 'male' i 'nevažne' nacionalni interes i tzv. realpolitika ponekad se definiraju u skladu s nekakvim palanačkim shvaćanjem lukavosti što se na kraju svede na to da ispadneš prilična budala – iznevjeriš onog koji ti je naklonjen a šuruješ s vlastitim protivnikom. (Primjer iz hrvatske nedavne prošlosti, po mom sudu, je katastrofalna politika iz ranih devedesetih prema Bošnjacima. Vjerojatno i bošnjačka prema Hrvatima.)
Iako su ljudi u Zagrebu skloni instinktivno reći 'nećemo se pačati u nešto što nije naš problem', treba se zaista upitati ima li smisla ponovno nasijedati blefiranju i prijetnjama zemlje u kojoj su Šešeljevi radikali još uvijek najpopularnija stranka - i time ohrabrivati Rusiju kojoj, kako se čini, jedan hladni rat nije bio dovoljan? Ili pak treba otvoreno podržati kosovske Albance, koji su u Jugoslaviji patili duže i gore od Hrvata.
Po mom mišljenju – a mišljenje iznosim ovdje jedino zato da bi se rasplamsala dobra diskusija, bez iluzija da utječem na bilo koga – Kosovo zasluženo postaje država najviše na temelju tih patnji, zbog srbijanske diskriminacije, etničkog čišćenja i rata. Ukratko – zbog kalvarije tamošnjeg naroda. Tužno, ali istinito.
Ako ne zbog patnji, zbog čega drugog? Činjenica je da Albanci već imaju jednu državu. Činjenica je također da je Kosovo 'srpsko', u povijesnom smislu – valjda i više nego 'albansko'. Međutim, Srbija ga je izgubila zbog katastrofalne i zle politike Slobodana Miloševića. Baš kao što su i Njemačka i Italija 1945. izgubile dijelove državnog teritorija koji bi se – da Drugog svjetskog rata nije bilo – mogli s pravom smatrati i 'njemačkim' i 'poljskim', i 'talijanskim' i 'hrvatskim'.
(Noam Chomsky je negdje rekao da je Miloševićeva Srbija izgubila Kosovo zbog toga što je krajem devedesetih bila jedina europska zemlja koja je odbijala prihvatiti američki, neo-liberalni ekonomski model tržišnih reformi. To bizarno tumačenje konačnog raspleta balkanskog sukoba ostavljam na analizu komentatorima ultra-lijeve orijentacije.)
Koja bi država 1989., u vrijeme Gazimestana, na početku Miloševićeve 'nemilosrdne demokratije', Kosovu udijelila diplomatsko priznanje? Niti jedna, vjerojatno s pravom. Međutim, nakon onoga što se u posljednjih dvadesetak godina događalo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu – nakon ratova koji su počinjali s pretpostavkom da će se protivnik preplašiti same pojave kokardi i crnih brada, a kada se to nije dogodilo, slijedilo je 'čišćenje' – diplomatsko je priznanje zapravo najmanje što svijet, s priličnim zakašnjenjem, može učiniti za albanski narod na Kosovu.
Ishod 'kosovske krize' bi, piše Anne Applebaum u današnjem Washington Postu, trebao biti 'pouka nasilnicima tipa Miloševića'. Politika koju vodite na kraju će najviše štetiti vašem narodu.
Zato, jednostavno rečeno – be nice!
Što ne znači da se treba poniziti. Dovoljno je ponašati se prema drugom onako kako bi željeli da se on ponaša prema nama.
Post je objavljen 19.02.2008. u 20:18 sati.