Kada netko ima šezdeset godina i pola milijuna kuna u banci, pomislili bi kako taj čovjek mora biti sretan. Još uvijek je u radnom odnosu, iako nije točno definirano što radi. S obzirom na godine, obavljati ono što on obavlja jest izazov za svakog čovjeka u šezdesetima. On se izgleda ne boji izazova, niti se boji dnevno spiskati minimalno sto kuna na kladionici. Birtija u kojoj radim njegovo je utočište. Tijekom radnog vremena, više puta navraća, sjeda za kraj šanka i ispija kavu s mlijekom ili pivo, ako mu to zdravlje dopusti. I tako već deset mjeseci otkad ja radim, i nekoliko godina kod drugih konobara.
Kladionica više ne predstavlja nekakav zlatni rudnik iz kojeg će iznositi kolica puna materijalnih vrijednosti, već jednostavno igru u kojoj često dobiva. I zanimljivo je što često slavodobitno pokazuje listić svima u birtiji, ne skrivajući ponos što je još jednom teletekst posložio brojke baš kako je zamislio.Ushićenje i radost kada požuti i zadnji rezultat na TV ekranu, a odgovara njegovoj prognozi, sličan je dječurliji kada po prvi puta ugledaju Djeda Mraza ili brojne zapakovane darove ispod bora u božićno jutro. Jedino je tada sretan, uvijek pomislim.
Fizički izgled je u skladu sa stanjem duha. Nije to čovjek po kojem se na prvi pogled očekuje srčanost i iz kojeg zrači ona iskonska dobrota ili bilo kakva druga karakterna vrijednost. No, sve fizičko je zapravo varljivo, a on je samo jedan od primjera. Ipak ima nešto iza te fizičke starosti, to nešto dječje, iskreno i važno – pobjeda u igri na sreću, osjećaj ponosa kada pogodi rezultat i kada mu svakodnevni gosti iz birtije od srca čestitaju sluteći da je to jedina sreća koja mu je preostala.
Šteta što u životu nije pogađao sreću, a ne parove sportske prognoze. No to su samo moje tvrdnje i pretpostavke, jer ja ga znam tek neko vrijeme, ja nemam pojma što je radio i kako je živio prije, no po njegovim pričama kojih se naslušam gotovo svaki dan, vidim da iza njega ne ostaje previše dragih uspomena.
Izvana se uvijek drži odbojno prema svemu. Podsjeća na Gargamela ili tako nekog ludog, starog i zločestog lika iz crtića, ali zapravo nije takav. Djeluje kao čangrizavi starac koji nema puno razloga za probuditi se sutra, kojem sve smeta, ponajviše dosadni ljudi, koji laje na sve ljude, ali nikada ne ugriza. Voli sjediti sam, i to prakticira kad god je moguće. Sjeda za kraj šanka i započinje priču o vremenu. Najčešće je vrijeme prva stvar o kojoj mora raspraviti sa mnom. Poslije se baca na aktualnosti koje čuje na vijestima, a potom na sportske parove toga dana. Većinom su to monolozi, i većinom od mene samo traži potvrdu o svemu iznesenom. To i činim, ponekad zbog dužnosti, u većini slučajeva zbog istine koja dolazi iz njegovih usta. Ljudi nikada ne bi rekli da u njemu čuči neka skrivena mudrost, no on zaista zna što priča, a ja tome svakodnevno svjedočim te potvrđujem kada to traži od mene.
Dosta rasprava se uvijek svede na novac. O čemu god započeli temu, sve se uvijek svede na računicu koja govori tko je najviše profitirao ili izgubio. Mogu reći da je u velikoj mjeri zaglibio u proračunima i profitu, te da za njega ništa drugo ne predstavlja izvor sreće osim novca. On ga ima, i zapravo nema ništa.
Kada se sve zbroji i oduzme, on je uvijek u plusu, ali samo onom bankovnom. Što se tiče životnog profita, čini se da sam i ja, ovakav kakav jesam, u debeloj prednosti nad njim i nad dosta ljudi ovoga očajnog svijeta.
Post je objavljen 18.02.2008. u 00:39 sati.