Ovo što ću opisati dogodilo se baš nekoliko dana prije nego sam dobila gripu, koja me zakovala za krevet i poslala na bolovanje. Ne zna se kada se vremenski točno to dogodilo, ali te večeri, ili noći koja je baš brojila svoje posljednje sate i minute - sigurno jest...
Dakle, zbilo se to ovako:
Izlazila sam upravo iz "portuna" (dalmatinski izraz, a znači: ulaz) zgrade u kojoj živim. Krenula sam na parkiralište do automobila, otići na posao. Prije odlaska na parkiralište gdje inače parkiram automobil, svako jutro odem u obližnju pekarnicu - koja se nalazi usput - kupiti svoj omiljeni doručak. Izlazeći iz pekarnice nakon kupnje, čula sam jednog čovjeka koji je stajao ispred svojeg automobila parkiranog ispred trećeg "portuna" u kompleksu. Ljutito je vikao i psovao, te stalno prijetio rukama prema kompleksu zgrada (u kojem se nalazi i zgrada u kojoj ja živim; tj. to je kompleks zgrada od 8 međusobno povezanih zgrada). "Portun" u kojem ja živim, je prvi u redu gledajući od zapada prema istoku. Budući da još zora nije svitala, već je bio polumrak, nisam mogla vidjeti o čemu se točno radi.
Samo je junak ove priče i dalje stajao pokraj automobila, vičući kao da "litanije pjeva na procesiji dok se slavi zaštitnika grada". Njegovo vikanje je resko odzvanjalo, i remetilo jutarnju tišinu. Popustila sam znatiželji, prošetala nekih 50ak metara dalje - kao da "sam tamo parkirala automobil"... Imala sam što i vidjeti...
Razlozi njegovih "litanija" jesu:
prvi: njegov novi automobil... drugi: dva jaja bačena na automobil i razlivena po cijelom automobilu... Jedno jaje je svoj 'umjetnički štih' dalo "šofer-šajbi", a drugo krovu. Jedva sam se suzdržala od smijeha. Ali, smijala sam se u sebi, toliko da su mi skoro suze se u očima počele skupljati... Bura je puhala pa sam mogla "zataškati" pravi razlog suznih očiju... Junaku nije preostalo ništa drugo nego početi čistiti 'umjetničko' djelo koje je nastalo bacanjem jaja, što su doletjela na njegov potpuno novi automobil.
Tada sam zaključila: Pa ovo je dvostruki "Murphy-jev zakon"! Jer, da jedno jaje nesretno bude bačeno na automobil, to se može dogoditi... Ali, dva ... ?? I to ne na bilo kakav automobil, već novi, tek kupljeni... E, to se onda zove "pegula" (kako se dalmatinski kaže za nesreću)... Ili je netko bio ljubomoran na činjenicu da je naš junak postao
vlasnikom novoga automobila, pa je za "dišpet" (inat) bacio jaja... A, možda nije jedna osoba u pitanju, nego više njih... Ili, opet, možda, nisu ta jaja bila bačena sa neke od zgrada, već je netko sa tla bacio svom snagom ta dva jaja; potaknut velikom dozom ljubomore i jala? Jaja ne samo da su doletjela na automobil, već su stvorila takav "art - decore" da je naš junak to morao, pretpostavljam, dugo čistiti da bi svog limenog ljubimca doveo u prvobitno stanje.
Prolazeći tuda uspjela sam vidjeti - kroz onaj jutarnji mrak koji se pretvarao u prve znakove razdanjenosti - da se sadržaj bačen na taj novi metalik srebrni samovoz - sasušio i skorio. Mogu samo pretpostaviti koliko dugo je trajalo čišćenje njegovog auta. Pozdravila sam ga; prolazeći upravo mimo njega i hodajući prema izlazu koji vodi na parkiralište; a on mi je ljutito uzvratio: "Eto ti jutro pa ga drži! Meni nije dobro!" ... I, nastavio svoje "litanije" ponavljajući ih kao u nekakvom rondu (glazbenom djelu u kojem se jedna tema stalno ponavlja).
Iako mi je automobil bio parkiran sa druge strane i trebala sam još pješačiti do njega dodatnih 5 minuta, zadovoljila sam ipak svojoj znatiželji... Meni je ipak najvažnije da mi tih 300 sekundi nisu bile presudne i da nisam zakasnila na posao. I drago mi je da je tako bilo, jer sam - sasvim neočekivano - dobila 'materijal' za ovu anegdotu koju sam vam upravo napisala.
Post je objavljen 16.02.2008. u 16:40 sati.