Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/wall

Marketing

Vijetnamske priče: Delta Mekonga

Image and video hosting by TinyPic

Ukrcavamo se u petmetarski drveni sampan, čiji dizelski motor kašljuca i ostavlja masne mrlje po pjeskovitožutoj vodi Mekonga. Iza nas ostaju Long An, Tan An i Ben Tre. Četiri i pol tisuće kilometara duga rijeka izvire na Tibetu i prolazi kroz mnoge države regiona, ali tek na jugozapadu Vijetnama širi se u veličanstvenu deltu, koja predstavlja jedinstven ekosustav, jedan od rijetkih nezagađenih i nezajaženih hidrocentralama i tvornicama. Slušam s pola uha vodiča koji nabraja kako sve Mekong još zovu: na tajlandskom je Mae Nam Khong, tibetanskom stjenovita rijeka Dza Chu, na kineskom je turbulentna Lancang Jiang…Zagledam se u površinu, kojom plovi otrgnuto vodeno bilje, ali ni jedna plastična boca, nijedan papir. Istina, kroz muljevitu, neprozirnu površinu ne vidim dno i mogu samo zamišljati što rijeka skriva. Ipak, naslućujem da im ne služi kao odlagalište otpada kao što s mučninom primjećujem u podmorju Jadrana, čak ispred bisernog Hvara ili Paklenih otoka. Možda zbog siromaštva, jer nemaju previše za bacanje? Nisam zloban, samo zavidan ljudima koji vole i poštuju ovu mutnu, čistu rijeku.

Kažu da je delta Mekonga, u naravi mirna vodena površina veličine Nizozemske, suština i esencija Vijetnama, sa svojim brojnim otocima, kao izgubljenim oazama zelenoga. Na mnogima od njih žive malene zajednice, bez liječnika, trgovina i svih blagodati civilizacije, a jedina veza sa svijetom i kopnom su čamci. Četiri od tih većih otoka su pred nama. Ionako mogu vidjeti tek djelić Mekonga i zelenih riječnih otoka, My Tho, gdje nas vode, predstavlja dovoljno egzotičan uzorak. Sampan pristaje i na malom drvenom pristaništu, uz vodene i kokosove palme, ugledam neobično drvo s neprepoznatljivim crvenim kruškolikim voćem. Ipak, to je jabuka čudnog izgleda, kao naša ukrasna tikvica, a ni okus nije puno bolji. Pružim ruku u lišće i gustu krošnju, spreman samo za ljepotu. My Ningh me blago i obzirno upozorava na moguće zmije, mimikrijom stopljene sa zelenilom. Ne bojim se, vjerujem da pretjeruje. Vjerojatno to govore svakom turistu, kako bi osjetio divljinu i adrenalin koji lupa zbog divljeg i neobičnog svijeta svuda oko nas.

Vode nas do nekoliko kuća, spojenih povelikom čistinom s natkivenim krovom od osušenog palmina lišća. Seoska manufaktura izrade slatkiša od kokosa fascinantna je - sve rade u neprekinutom ciklusu, uglavnom žene. Na prvim drvenim stolovima vade bijelu nutrinu kokosa, ribaju i kuhaju u melasu, koju na dugačkom drvenom stolu sipaju na metalne pladnjeve, još vruću melasu formiraju kao pekari krušno tijesto, pa sipaju u dugačke i uske kalupe. Ohlađenu melasu režu na kockice, umataju u papir od prešane riže i tako ručno napravljene bombone nose na umatanje u celofan i šareni papir. Pokazuju mi varijante s dodanom čokoladom, vanilijom i još nekim neobičnim okusima. Bomboni se lijepe za zube, ali mirišu zavodljivo, onako topli i neugledni pred šačicom razmaženih Europljana, naviklih na perverzije belgijskih i švicarskih čokolatera. Na kraju obilaska, vode me do štanda, gdje kupujem lokalne proizvode. Nude me domaćim medom čudnog okusa - probam i tješim se da okus treba pripisati egzotičnim biljkama i cvijeću kakvo se ne viđa drugdje izvan delte. Kupujem med i rižino vino od četrdesetak posto alkohola s okusom sličnim pelinkovcu. Želim li probati zmijsko, kobrino vino? Dobro je za dugovječnost i potenciju, kaže My Mingh, stidljivo se smješka i gleda u stranu. Pristajem, jer pretpostavljam da naziv 'zmijsko' treba uzeti s rezervom, baš kao i imena otoka, feniksov i zmajev, na kojima smo upravo. Kad su pred mene iznijeli teglu, iz kojih u mene zuri raširena kobrina glava i smotano tijelo na dnu boce, jedva susprežem gađenje i fobiju. Ustuknem par koraka, pogledom tražeći skrivenu kameru. Nema je, a domaćini znatiželjno promatraju moju pretjeranu reakciju. Ako neću iz ove male boce, imaju velike staklene balone, u kojima su namotani slojevi desetak zmija, različitih oblika, veličina i boja. Onako,u krug, kao sirova usoljena riba u buretu u Dalmaciji. To sam samo jednom probao i nikad više.

Fascinirano zurim u mrtve zmijske oči u boci s takozvanim vinom. Tješim se, po čemu bi ovi lokalni običaji bili grozniji od meksičkih crva na dnu boce tekile, ili u konačnici - naše viljamovke s kruškom na dnu? When in Rome……ma, nema šanse! Ipak, kupujem omanju bocu i njezin ogavni sadržaj zamatam u dvostruki papir. Odlučujem da ću, kad se, vratim, ovim 'vinom' plašiti prijatelja-pijanca.

Na sljedećem nas otoku čeka dogovoren ručak. Restoran nalikuje nekoj priručnoj konobi na pustom otoku, a komadići tvrdog tla okruženi su muljevitim barama, očito- ribnjacima, u kojima lijeno pliva naš ručak. Otočići suhog tla spojeni su brojnim mostićima, pa ova mala perverzna, blatnjava Venecija istoka stvara privid da doslovce stojimo na vodi. Pod jednom sjenicom s pokrovom od palmina lišća sjedamo na rasklimane bambusove stolice, a ljupka domaćica donosi priručno kuhalo i pred nama zakuhava riblju juhu, kipuću rižu i mota proljetne zamotuljke svežeg povrća u rižin papir. Poučeni prijašnjim iskustvom, ljubazno ali odlučno odbijamo i odmah predelo stavljamo na stranu. Čuđenje pred bahatošću ili neljubaznošću- ne znam točno, ali možemo i moramo si to priuštiti. Domaćica nam pomaže skinuti najbolje dijelove ribe na tanjur i ostavlja nas da se borimo sa štapićima, jer žlice i vilice nisu ponudili. Odbijamo nezaslađeni ledeni čaj i pijemo Sprite ravno iz limenke. Uskoro se vraćamo natrag na čamac, noseći zamotuljke sa suvenirima i ukiseljenom zmijom.

Sutradan smo na cjelodnevnom izletu brodom po Mekongu do jednog od najljepših hramova u tom dijelu zemlje. Dok se ostali dosađuju zureći u daljinu i dremuckajući na toplom siječanjskom suncu, a vlaga iz zraka svima lijepi za košulje, fascinirano zurim u mutnu vodu Amazonije Dalekog istoka. I dalje površinom pluta samo poneki otrgnuti list vodenih biljki ili komad istrulog drveta. Uz neke otoke u rijeci vidim betonskoželjezne stupove s velikim lampama na vrhu. Kao u Veneciji, i ovdje se plovi noću, pa vodene ceste treba osvijetliti, barem uz obalu, iako lokalni ribari put znaju i u potpunom mraku. Putem mi dvanaestogodišnja kći našeg riječnog taksista strpljivo iznosi domaće proizvode, koje nude turistima za višesatnog putovanja. Ne zna ni riječi engleskog, a cijela se naša komunikacija vodi osmijesima, podizanjem obrva i slijeganjem ramenima. Ja, naravno, pitam, cjenkam se i komentiram, ali ona ne govori - samo se smješka i strpljivo odnosi sve nazad na krmu, gdje stoje kutije s robom. Počela je klasično, s pamučnim i pletenim odjevnim predmetima - majicama, kimonima, simpatičnim kineskim košuljicama s kopčanjem do grla, izvezenim zlatnim zmajevima i tradicionalnim kineskim pismom. Onda prelazi na rezbarije, pa uobičajene sitnice, lakirano drvo, figurice…Ništa ne kupujem i već mi je neugodno, ali ona uporno iznosi jedan po jedan predmet, pokazuje ga, okreće sa svih strana i smiješkom hvali. Na kraju, donosi omanje grafike s tradicionalnim vijetnamskim i kineskim motivima - ždralove u letu, seljake do koljena u vodi rižinih polja, zalaske sunca nad rijekom. Konačno nešto kupujem, pristojno se cjenkam i kupujem tri uz popust.

Tajming joj je odličan, sigurno se radi o iskustvu s brojnih vožnji turista, jer na kraju trgovanja ugledamo tornjeve pagode i obalu koja nam se približava. Djevojčica vraća robu i preuzima svoju glavnu dužnost, hvatajući čaklju za pristajanje i konop za vezanje barke na pristaništu. Na pramcu stoji čvrsto i vješto, odgurujući motkom druge privezane čamce. Čak nam nudi i ruku za siguran izlaz na čvrsto tlo, što posramljeni odbijamo. Ipak, slika brojnih zmija u teglama, te usputni komentar vodiča kako su zmije brojne i na kopnu i na vodi, čak i prozirnom moru, tjera nas da pažljivo zagledamo gdje stajemo. Mekong je fascinantan i divan na pogled, ali ne želim zamočiti ruku ili nogu ako baš nije neophodno.



Post je objavljen 15.02.2008. u 02:27 sati.