Jeste li, dragi čitatelji, ikad gledali na Tv neku nevažnu nogometnu utakmicu? Ne od onih super derbija s Drogbom i Abramovičem, nego onako, neku nezanimljivu, neku zbog koje lokalne kladionice posežu za trećom danskom ligom, a korporacije i koncerni ni u primislima ne kane platiti reklamu na poluvremenu.
Sigurno znate o čemu govorim. Ako možda ne, to vam je od onih Kamen-Mramor uzvratnih četvrtfinalnih utakmica za neki uzaludni trofej koje vas tako hipnotiziraju da krotko i smjerno ostanete pogledati i reklame u poluvremenu i, nemoćni da se ustanete, očekujete novo javljanje legendarnog reportera Drage Ćosića. Pretvoreni ne u kauč potejto, nego u kauč pire ... A čujte, ima i takvih dana. Pa se, dakle, prepustite Onim reklamama!
Nogometne poluvremenske reklame! Meni najdraže. Reklame za kanadsku šindru, garažna vrata, aluminijske profile, krovne prozore, pipe, kade i tuš-kabine, sanitarne majstorije opće prakse i fasadnu opeku. Ultimativni muški must-have-must-know hardware.
To je meni znatno bolje od Ponosa Ratkajevih, Misli 21. stoljeća, Otvorenog, vremenske prognoze i reklama za nove tehnologije.
Nemojte mislit da sam ja sad neki entuzijast od kanadske šindre. Ma kakvi. Ja vam to više doživljavam kao žanr. Otprilike kao western, 007, novi val ili EPP noir. Reklo bi se, s teorijske strane. Evo vam onda mojih zapažanja i ekspertize o nogometnim reklamama.
Zakon br. 1. Nogometne reklame nemaju ni fabule ni likova. Nema tu gubitka vremena s mamice-prolio-mi-se-višebojni-jagoda/čokolada-sladoled-po-majici, tako-sam-sretna-da-faks-misli-na-mene. Nema tu romantike kao u reklamama za mobilnu telefoniju, euforije kao kad peglaš master-card, a bogme ni patetike kao kad se nude dobrovoljni mirovinski fondovi. Fakti! Fakti se cijene kod nogometne publike.
Zakon br.2. Pošto nema fabule ni likova, a ne može sve ići u mutavo, treba narator. Default narator je Ana Brbora-Hum. Pazite, ako vaša reklama ide s naracijom neke osobe za koju se utvrdi da nije Ana Brbora, sorry. Nekad je mogao proći Vladimir Levak, možda tu i tamo Drago Celizić ili još ponetko, ali danas je drugo vrijeme. Aut Ana, aut vaša reklama ne spada u žanr i zbogom. Vaša reklama nije poluvremenska nogometna reklama i žalim slučaj.
Zakon br.3. S naratorom idu i ključne riječi, pa i ključne fraze. A one glase: (a) naše ljubazno osoblje, (b) iz naše bogate ponude izdvajamo, (c) tradicija i dugogodišnje iskustvo, (d) zadovoljstvo potrošača. (e) pogodnost.
Zakon br.4. Daljnji element koji nogometne reklame čini izdvojenim žanrom su tzv. telopi. To vam je otprilike ono kad se na tv ekranu izmjenjuju fotografije. Dobro ste shvatili, ne brinite. Fotografije! To je ono kad vidite nasmiješenu tetu koja stoji pred garažnim vratima par sekundi nepomična ili nekog striku koji se rukuje s prodavačem kanadske šindre, isto nepomični (ali se smiješe).
Zakon br.5. Što je nezamjenjiv dio nogometnih reklama, to su i pregaoci. Katkad vidite radnike kako veselo postavljaju fasadnu opeku, ponekad istovaruju vrtne patuljke, najčešće voze neke viljuškare i manipuliraju s paletama, ima ih, doduše, i koji montiraju sifone. No, što god da im je područje, oni se imaju prikazati. Nogometna publika traži proizvođače i radnike i ima pravo na njih. Te ih i dobiva.
Zakon br.6. Muzika. Tu smo malo nedefinirani jer ne bi baš htjeli biti ofenzivni. State of the art nalaže uključiti osjećaj „da ti sve polazi od ruke“. Za sad se najbolji efekti postižu na sintesajzeru koji u pozadini izvodi neke od uspješnica Engelberta Humperdicka i Demisa Roussosa. Avangardni režiseri posežu u novije vrijeme i za opusom Boney M. Priča se da pojedinci nastoje progurati i Ricchi e Poveri, ali ne vjerujem.
Tu bih sada stao. Možda bi se još malo moglo teoretizirati. O kutu kamere, o plavim i bijelim kombinezonima onih pregalaca iz Zakona br. 5, o stanju duha kad ti omiljeni klub primi gol u 45. minuti, a ti bi trebao dijeliti sreću s gazdom koji je nabavio nova garažna vrata i laminate.
I ovako vjerujem da sam vas pridobio. Poluvremenske reklame sad znate prepoznat. Na vama je da nastavite istraživanje i unaprijedite žanr. Oni nemirnijeg duha već snatre o tome da se i sami okušaju.
Ili, kao što bi rekao Švec u onom čuvenom jinglu ... oho, već jeste!
Post je objavljen 15.02.2008. u 01:14 sati.