Pregled posta

Spoj borbe i prihvaćanja - kognitivna disonanca

Na ovaj post me inspirirao Berix sa svojim postom o neskladu između uvjerenja i ponašanja. Budući da je on napisao da sam na taj post njega inspirirala ja, ovo je samo jedan od zgodnih pokazatelja povezanosti među događajima i procesa zajedničkog (globalnog) rasta kojim će se baviti ovaj post.

Drugi razlog ovog posta je činjenica da je potpuno neprimjereno da mi na blogu stoji post pod naslovom Nova godina u sredini veljače. To je u meni izazvalu kognitivnu disonancu, i iako svjesna da je ona sasvim u redu i prirodna pojava, nagnalo me na akciju: pisanje novog posta .

Dakle kratki uvod: Kognitivna disonanca se javlja kada dođe do nesklada između naših stavova i ponašanja i moguće ju je riješiti tako da se ili izmjeni stav (što je, prema istraživanjima, vjerovali ili ne, češća solucija) ili da se izmjeni ponašanje. Npr. veliki ste protivnik ubijanja životinja, ali ipak jedete meso. Vaš urođeni program vas tjera da poduzmete nešto po tom pitanju jer u protivnom živite s unutarnjim neskladom u sebi. Najčešće ćete: modificirati stav na način da ćete sami sebi reći da je ubijanje životinja za hranu (ali samo za hranu) ok i nastaviti po starom. Manjina će postati vegetarijanci. Još manji broj ljudi će nastaviti živjeti na dosadašnji način i zadržati ista uvjerenja jer znaju da je kognitivna disonanca ok i zapravo nešto sasvim prirodno i da je ponekad teško sva ponašanja uskladiti sa svim stavovima.
Kad jednom prihvatimo da je kognitivna disonanca prirodna pojava, koja je sasvim u redu – više nas niti ne opterećuje niti nam stvara probleme u životu. Jednostavno si kažemo – „Aha, sad imam kognitivnu disonancu – to je normalno“. Ovo je korisno za „oslobođenje“ odnosno za dokidanje pretjeranog perfekcionizma koji nas može odvesti u vrlo nesretan život, ali to je tema za neki drugi post.
Zato za početak zagovaram: priznajmo si da smo samo ljudi i da nismo „savršeni“ (ma što to zapravo značilo). Moje iskustvo je pokazalo da kad prihvatimo te svoje „mane“ (osobno ih ne smatram manama, ali većina svijeta ih tako doživljava, pa zato koristim taj termin) kao nešto normalno i prirodno, postajemo tolerantnije i smirenije osobe (što je dosta paradoksalno jer već samim time izgubimo puno dotadašnjih „mana“).

Svrha nesklada – evolucija

Duboko vjerujem da sve što nam se događa, svi naši programi, pa tako i kognitivna disonanca imaju svoju svrhu.
Dakle, po meni, nesklad u nama ima svrhu. Naši programi imaju svrhu. I zato su tu - jer tu i trebaju biti.
Iako ne vjerujem u ciljeve rekla bih da na ovoj razini stvarnosti postoji cilj. Taj „cilj“ je da svi koji smo ovdje polako napredujemo prema višem položaju na popularnoj Berixovoj krivulji (za obajšnjenje svakako pročitajte post).

Međutim postoji jedan mali problem: ako smo svi Jedno, ako smo svi povezani onda postoji granica do koje je moguće napredovati na individualnoj razini, a za daljnje napredovanje određenu ulogu igra i napredak naše okoline (dakle i drugih). Ako smo npr. uspjeli jako napredovati i vrlo smo visoko na, svima nam dobro znanoj, Berixovoj krivulji () u odnosu na okolinu, ta okolina će nas nehotice vući "prema dolje". Naime, ma koliko osvješteni bili svaki dan smo suočeni s vidom realnosti u kojoj živimo (pa makar to bila i samo naša realnost) i gotovo je nemoguće da to nema nikakav utjecaj na nas. Zato je za stabilnu i dugotrajnu osvještenost (odnosno konstantni visok položaj na Berixovoj krivulji) važno imati i adekvatnu okolinu.

I ovdje kreće cijeli proces koji se očituje kao svrha naših osobnih nesklada i programa: Vi ste osvješteni, ali vaša okolina je u suprotnosti, to vas povuče prema dolje i zbog toga osjetite nesklad, svjesni ste da je nesklad ok, ali vaši programi uzrokuju poduzimanje akcije. A akcija može imati za svrhu da se izjednači vaša razina osvještenosti s razinom okoline, na način da vas malo spusti, a okolinu malo podigne. Ovaj proces spuštanja i podizanja je dugoročan (kratkoročno nam u takvim situacijama često djeluje kao da su svi udarili o dno ).

Hoće li se okolina više podići ili ćete se vi više spustiti ovisi o individualnoj "snazi", tj. postojanosti razine na kojoj ste vi i okolina. Ako ste "nestabilni" i imate velike amplitude rasta i pada na Berixovoj krivulji, vjerojatno je da će vas okolina više spustiti nego što ćete vi nju podići. Ako su vam pak amplitude male, onda ste dosta postojani i samim time imate veću „snagu“ za podizanje okoline.
Ako je za vjerovati Berixu (), najmanje amplitude su među ljudima koji su visoko na krivulji, pa samim time oni imaju i najveću postojanost, a time i najbolje predispozicije da više podignu okolinu. Tako, generalno dobivamo jedan efekt: konstantno polako (često puta vrlo polako ) podizanje sviju nas. I to je svrha našeg nesklada, ali i naših programa (jer programi su ti koji zapravo izazivaju nesklad sa Korisnikom – za objašnjenje pročitati moj stari post o novom modelu ličnosti) - omogućuje evoluciju cijele vrste.

Naravno, način na koji se ta evolucija provodi i akcije koje poduzimamo zbog svojih programa i nesklada su vrlo individualne i također uvelike ovise o tome gdje smo trenutno na našoj, najpoznatijoj (), Berixovoj krivulji.

Kako bi sve što sam napisala imalo više smisla pokušat ću to potkrijepiti jednim jednostavnim životnim primjerom:

Osobno smatram besmislenim nešto što se zove „radno vrijeme“, osobito za poslove za koje je svejedno kad ih radimo. Moj posao, istraživačkog tipa, je takav – nije bitno sjedila ja u uredu za komjuterom ili doma za kompjuterom, jednako kao što nije bitno hoću li raditi od 9-5 ili od 5-1 ili možda svaki drugi sat, ili čak dan – jedino što je bitno je da posao koji imam bude završen do određenog roka. Ipak, poslodavci većinom imaju fiksno radno vrijeme i na taj način zapravo potpuno promašuju npr. moj osobni period najveće produktivnosti. Time rade štetu i sebi (ja sam manje produktivna) i meni (zbog toga ne poštujem svoj prirodni bioritam). Ipak, većina ljudi u mom uredu se slijepo drži tog posve besmislenog pravila „zato jer tako svi rade“ (misleći pritom na ostatak ureda, a cijeli ured radi tako jer tako radi ostatak ureda...trebam li ovdje uopće naglašavati besmislenost tih argumenta?). Ja zato svako jutro kasnim na posao (15-20 min, a ponekad i više) i sklona sam izmisliti neki razlog da cijeli dan ne dođem na posao, a odraditi posao doma kada i kako meni paše (i redovito je brže i kvalitetnije nego kad moram biti produktivna kad mi oni kažu da bih to trebala biti).

Tijekom moje radne povijesti znali su se pojaviti kolege (zanimljivo, gotovo nikad nadređeni, nego uvijek kolege) koji su negodovali zbog takve moje „radne etike“. Iako sam ja s vremenom postala svjesna toga da oni ne mogu pojmiti da „zato što svi tako rade“ nije argument i da postoji mogućnost življenja i izvan trenutno postavljanih okvira (koje smo si postavili sami, a često smo vrlo nesretni zbog njih) i da ne moraju svi biti kao oni da bi oni bili sretni (jer moje ponašanje realno nema nikakav utjecaj na njih)...to me zna jako naljutiti i doživljavam to na nekoj podsvjesnoj razini kao guranje nosa u moje stvari.

I eto nam kognitivne disonance o kakvoj je pisao Berix: iako svjesna da takvo njihovo ponašanje uzrokuju njihovi programi te da reagiraju točno na način na koji trebaju reagirati u danom trenutku, ipak me razljute. A kad me razljute - ja poduzimam akciju. Akcija u ovom konkretnom primjeru odnosi se na to da im detaljno pojasnim zašto se ja tako ponašam (jer nije u skladu s mojim bioritmom, jer ne poštujem besmislena pravila i radno vrijeme kao koncept, jer je svaki čovjek drugačiji i ja ne moram funkcionirati na isti način kao oni i jer je moj posao jednako brzo (ako ne i brže) i kvalitetno obavljen kao i njihov...) i nastavim uporno po svome, sad već pomalo i iz inata (op.a. ne pokušavajte ovo kod kuće ako imate jaki strah od negodovanja vaše poslovne sredine ili možda čak otkaza – mene ideja otkaza uopće ne zabrinjava jer mislim da uvijek mogu smisliti nešto od čega ću živjeti. Zanimljivo, kad tako razmišljate – obično vam se niti ne dogodi).

I iako kratkoročno moje dosljedno ponašanje i hladnokrvni pristup uzrokuje da me ti kolege gledaju poprijeko, s vremenom, ponekad, ti isti kolege počnu popuštati u svom vlastitom ponašanju i polako preuzimati moje obrasce (iako im ja nikad, niti jednom rječju to nisam preporučila, već sam samo radila po svome). Nakon toga obično postaju (taj proces ide doduše vrlo polako) tolerantnije i opuštenije osobe – time i sretnije. Samim time što se pokazalo da je to dobro za njih, smatram to njihovim rastom na Berixovoj krivulji.

Iako dosta banalan primjer, navodi me na nekoliko osnovnih zaključaka:

1. I naša "okolina" je važna za naš osobni napredak – jer je sve povezano;

2. Svijest o programima i kognitivnoj disonanci te prihvaćanje istih – nas oslobađa vlastitih nezadovoljstava, neuroza, obrambenih mehanizama i začaranih krugova. Svijest o kognitivnoj disonanci kao nečem prirodnom smanjuje neugodnu disonancu u nama;

3. Naši programi i naš nesklad imaju svrhu – svrha je globalna evolucija. Zato nema potrebe boriti se protiv njih, nego ih je dovoljno osvjestiti – kako bismo sami bili mirniji i na višem položaju na Berixovoj krivulji - kako bismo znali da je sve (pa i naša potreba za akcijom) - točno onakvo kakvo treba biti;

4. Da bismo utjecali na okolinu i njezin rast, često je kontraproduktivno "nasilno" širiti svoja uvjerenja (to često puta više „spusti nas“, nego što „podigne njih“), ali je sasvim dovoljno ponašati se u skladu s njima, u skladu sa samima sobom, pa čak i svojim, naizgled lošim, programima (ako to znači nasilno širiti svoja uvjerenja - i to je ok - postoji puno različitih puteva učenja - vjerujem da će i iz tog puta obje strane nešto naučiti). Ne zaboravite - osobna istina je stvar kuta gledišta;

5. Ako dovoljno dugo i dosljedno „titramo na vlastitoj frekvenciji“ okolina će s vremenom tendirati da se uskladi, tj. sinhronizira s tom „frekvencijom“ jer smo svi povezani. Pritom je važno da naše titranje bude odraz onoga što istinski osjećamo i onoga što istinski jesmo, pa makar dio toga bili i programi i sasvim prirodne kognitivne disonance. Svijet tendira sinhronicitetu - on je neizbježan, na ovoj ili onoj "frekvenciji".


Eto dragi čitatelji, veselim se vašem traženju rupa u ovoj teoriji.
U tom slučaju moji programi će izazvali disonancu pa ću biti prisiljena poduzeti akciju i sve vas uvjeriti u nju.



Post je objavljen 14.02.2008. u 20:28 sati.