Marketing
Moja istina
Ispalo je naivno. – Samuel nevoljko objašnjava Indii u svom uredu nekoliko dana kasnije – Nitko ne želi uzeti ovaj slučaj.
Nitko ne vjeruje. – komentira nimalo iznenađena.
Ja vjerujem. – on kaže iskreno.
To je jedan.
Dvoje. – pogleda je ravno u oči – Rekao sam ti da nisi sama u ovome.
Indii zatuče srce, ali ne promjeni izraz lica – Znači sad smo dvoje gubitnika?
Mora postojati netko.
Nitko. – ona će odlučno – Čak i tvoji kolege sumnjaju. Nisi to trebao dovesti tako daleko. Neke stvari je bolje ostaviti kakve jesu. Tako će učiniti manje štete.
Ne. – Samuel odmahne glavom – A što je s pravdom? Tebi, Tasconnima? Pobili su tvoju obitelj.
Ti si moja obitelj. – umalo joj pređe preko usana.
Prihvaćanje stvari prvi je korak prema samozacijeljenju. – glasom racionalnosti India brzo pogurne nepoznati osjećaj – Iako izlizano, istinito je. Pusti mrtve da budu mrtvi.
A što s tobom? – pogleda je.
Nikada nije odgovorila na to pitanje. Ono će ga mučiti tjednima i mjesecima kasnije. A što s njom? Istina je konačno dočekala svoj red, zabljesnula na pozornici, ali sada u publici više nema nikoga da zaplješće. Mrtva tišina. Što će se dogoditi sa djetetom koje je usred noći ukradeno iz svog krevetića, čiji su biološki roditelji doista planski uspavani i ostavljeni da izgore, sa djevojkom koja je o svojem porijeklu saznala iz usta žene čijem je ubojstvu netom poslije i posvjedočila, i koja je drhtećim rukama spremila kovčeg da pobjegne iz lažnog života - zastala nijema pred požarom koji se stvarno odvijao pred njenim očima kao i onaj kojeg je pročitala u članku s interneta? Sudbina je odsvirala posmrtni marš za Jamiesonove vrativši im na najironičniji način. Njih dvoje pretvorili su se u prah isto kao i životi koje su bespravno uzeli pokušavši zacijeliti vlastiti gubitak nečijim tuđim, nemajući pojma da će dijete što su ga privili u naručje, jednoga dana sve to platiti. Što sada sa djetetom koje je bilo prisiljeno odrasti između žigosanih plahti bolnica i sanatorija? Kakva sudbina za malenu Siennu Tasconn. Ili gore, kakva budućnost za Indiu Jamieson?
Ona je i dalje mikroskopski promatrala svoj ožiljak od operacije mireći se sa činjenicom da ni ovo vjerojatno nije posljednji put da je završila pod nožem. Misleći kako zbog toga neće doživjeti Verinu dob pitala se trati li vrijeme glumeći prijateljstvo sa Samuelom.
Tolike godine otišle u nepovrat. – misli gledajući se u zrcalu – Jesu li one moja sramota ako nisu provedene kako društvo zahtijeva? Računaju li se misli koje sam odvojila od svojih djela dok sam izgovarala jedno, a željela drugo? Ne. Naravno da ne. Samo jedan život ti je dan, a ovo je tvoj India. Tko sad pita jesi li ga takvog željela. Ne budi kukavica, digni glavu – hrabro podigne bradu i zaklopi suzne oči – jedinstvena si.
To je jedna stvar koju si uvijek govori kada ju obavije sumnja i strah od vanjskog svijeta, od njihovih predrasuda, oštrih riječi i mrkih pogleda što će ih se uvijek sjećati, udaraca zadanih od poznatih i nepoznatih šaka što su je ponižavale bacajući je na pod istom silinom kolika je i njihova vlastita zabluda. No stvari idu na bolje. Ponekad nije važno da te svi vide kakav si, dovoljan je samo jedan par očiju koji te gleda kao nijedan drugi.
Miluj me, molim te. – misli na Samuela – Trebam te danas. Poljubio si me dok nitko nije gledao. Osjetila sam tvoje usne čudesno poput spasa. Tvoje tople ruke okružile su me dok si me privinuo uz sebe. – i prene se – Mrzim Te! Tjeraš me da zamišljam te stvari, da sanjam o njima. Ne mrzim Te, oprosti. – naglo se smiri – Ali luda sam od svega ovoga. Pokloni mi knjigu sa mojom pjesmom...je li to Tvoj znak?
Vjera. Pitaj svaku drugu osobu na cesti vjeruje li. Da? Kažu li to jer su ih tako učili ili to zaista misle? Pravu vjeru ne poznaju oni koji je nisu osjetili kako ih slama, iz njih crpi sav život, razdire um, svađa ih sa svijetom i samima sobom u nedoumici postojanja dokaza za njenu prisutnost kao opravdanje klanjanja nevidljivom. Dakle nepostojećem? India se isto pitala svakog dana svog postojećeg života pokušavajući pronaći odgovor. Tragala je najmračnijim hodnicima svoje duše i otkrila da u njima žive mnogi koje nikada nije upoznala. A svi su dio nje. Kako je to moguće? Da u istom tijelu žive skeptici i optimisti, predaja i izdržljivost. Naizgled se lakše predati, odustati, ne nadati se, ne željeti i na kraju, ne patiti. Laž. Svi pate. I oni koji se bore sa divovima sumnji i oni koji istome okreću leđa. India je probala oboje. I odlučila se. Kad je shvatila da je njena vjera, njen duh. Kao stara ili nova, India se nikada nije predavala. Uvidjela je da su je zavarali samo vlastiti strahovi. Cijelo je vrijeme bila jaka. Preživjela je. Njen um je htio umrijeti mnogo puta, ali njen duh nije. Sačinjen je od najjače, najljepše, najsvetije postojbine koju čovjek posjeduje. Boga. Mi posjedujemo njega koliko i on nas, ali toga nismo svjesni. Da je čovjek samo kostur presvučen skupom stanica, tkiva, organa i živaca, bili bismo tupe hodajuće kopije jedni drugih. Da li to svatko od nas osjeća u sebi, samo što su neki magistrirali ignoriranje, a drugi slušanje? Oni koji su iskusili vjeru, u svojim su srcima otvorili mjesta za još. Možda jer ih nije strah istine koja ih čeka na kraju puta kojim ne žele hodati u cipelama. Već bosi. Kako bi osjetili po čemu gaze.
Post je objavljen 13.02.2008. u 20:37 sati.