Prije kojih četvrt stoljeća, na ovaj svijet došlo jedno divno, plemenito, inteligentno, duhovito i šarmantno biće, komunikativan, naočit, vrijedan, odgovoran i osjećajan čovjek, drug, brat, rame za plakanje, vrhunski ljubavnik, ukratko – the faca...
Istog tog dana okotilo se stvorenje sumljiva podrijetla i još sumljivijih namjera, previsokog ega, sirov, izdržljiv iako tako ne izgleda, vuk samotnjak, zvijer zasebna kova, pomalo lud od zaziranja na „normalne“ ljude sa prevelikim unutrašnjim svijetom.
Jedan od njih sam ja.
Rezime:
- tko sam, što sam, što sam došao i što radim? – Uf! Aj me pitajte za jedno pet godina jer je sada odgovor toliko komplicirano za napisati.
Da mi je netko rekao da ću biti tu gdje jesam još u srednjoj, nasmijao bi mu se u facu i reko da polakše cucla tu pivu. Zrel sam za penziju. Već godinama mi je tempo prebrz i na kraju nastanu kobne posljedice na ključnim stvarima. A vjerujte, dosta mi je ispravljanja krivih Drina.
Evo me opet, samo se žalim. Iskreno samo na ovim postovima, inače nisam toliko čangrizav. No definitivno uživam u životu. Kako se kaže, ugrizo sam vraga za muda i sada uživam u nekim stvarima. Čak imam jednu malu plavušu koja me naučila trpiti i sada se naziva mojom curom (dobro, i ja ju katkada tak zovem) – i to već dvije godine.
Jedina stvar koju moram vratiti je kondicija, to mi fali a i gadno mi se odrazilo na zdravlje. Fali mi još malo snage da dovršim to školovanje, pa da se odem živcirati negdje drugdje tražeći posao ili na samome poslu. Vidjet ćemo.
Dosta tipkanja, idem nešto konrevetno raditi, obveze me zoveju. Do skorog (nadam se) tipkanja.
Post je objavljen 12.02.2008. u 02:12 sati.