Mrtav.
Nije ostalo ništa. Pao. Bez uzmaka, bez borbe, bez predaje.
Na sve četiri. Poput zvijeri, primitivca, nekoga tko preklinje.
S išćupanom dušom, umotan u...
da je bar crno! Onda bih znao na čemu sam!
Umotan u sivo.
Bezlične forme, bezbojne boje, mrtvi životi...
Ideali...prosuti pred nogama, prašina, odnose ju suze...
Tijelo, slomljeno i iskidano, na svaku stranu svijeta.
Ne ostaje ništa, bez pogleda, bez nade, bez smisla.
Ne preostaje razlog za borbu...
Samo suze i gluha, tupa bol...
Malena moja, kada ti plačeš, i ja gubim svaku trunku nade...
Mrtav.
Nije me bilo neko vrijeme, pa reko, da se javim. I u nastavku donosim, ko bi reko, nastavak storije od zadnji puta... Za one kojim se da čitati :D
... ... I što je dulje razmišljao, to mu se ideja činila logičnijom, boljom, najpametnijom do sada. Razmotrio ju je sa svih stajališta i aspekata, iznova i iznova, i svaki puta mu se sve više činilo da je konačno to ona prava.
Glava ga je boljela, krv je iz obrve i dalje tekla i znao je da će, ako ne izvadi taj čip iz mozga biti mrtav, ali nije ga bilo briga. Ideja ga je opsjedala.
– Da, tako je! Učinit ću to!
Okrenuo se prema grobu i još ga jednom pogledao. Pogledom je obuhvatio i mač. Okrenuo je glavu zajedno s tijelom i pred rubom podigao ruke:
– A ten é vaylla sorteb. I’ll surba ní tador am kirrna. Am kirrna. AM KIRRNA!!!
Nebo se smrklo, i više nego naglo. Kao da je netko rukom prebrisao sunce. Podigao se nenadani vjetar i potjerao prašinu u vis. Oko njega se stvarala mala vijavica smeća, sitnijeg kamenja, kapljica krvi i prašine. Još je jednom uzviknuo: – Am kirrna! – i usmjerio ruke prema provaliji, zaustavljajući ih u zraku silovitim trzajem. Vijavica se počela prenositi s njegovog tijela prema rukama, tvoreći u sebi sitne iskre i plamičke, a s ruku na prazan zrak u koji je pokazivao.
Najednom je buknuo plamen i zapalio smeće, obuhvaćajući prostor u zraku duplo veći od njega, plamenim jezicima pomalo formirajući i zatvarajući kružnicu. Kada su se dva vrha vatre liznula cijela je ta struktura zabljesnula krajolik čistom bjelinom, zasljepljujući bilo koga u udaljenosti od par milja. Kada se svjetlo povuklo vatreni je krug ostao, s unutrašnjosti crnom poput noći, lebdjeti u zraku i privlačeći manje izljeve elektriciteta.
– Koja li su mi ovo svjetovna vrata – promrmljao je – Više ih niti ne brojim.
Okrenuo se još jednom, da bi vidio dragulj na maču kako sjaji i pulsira, gotovo kao da ga priziva. Hipnotizirao ga je, nije se mogao pomaknuti.
– Óllen – činilo mu se kao da mač šapuće – In teesan, sanno ad pentŕello Rhen. Óllen ti an fersa…
Razumijevao ga je: – Izazivaču! Skovan za tebe, povezan sudbinom. Do kraja svijeta u porazu.
– Proklet bio! – izustio je ljutito. Došao je do njega i pružio ruku. Htio se oduprijeti, htio je izgovoriti riječ i nestati iz tog svijeta zauvijek, ostaviti sve iza sebe, kako uspomene, tako i taj prokleti mač. Htio je samo otići.
Dragulj se ponovno zažario, i ruka je krenula prema balčaku, pokušao se oduprijeti, ali jednostavno nije imao snage. Prsti su se omotali oko hladnih obrisa zmajevog tijela i spojili se još jednom s njegovom magijom. Izvukao ga je žestinom od koje je poletjelo i manje kamenje.
– U redu – reče – Završimo tu jebenu maskaradu.
Zauzeo je gard, podigao mač, lijevu ruku ispružio ispred sebe, u smjeru vatre.
– Annisel!
Krug je bljesnuo još jačim plamenom i počeo se vrtjeti. Prihvatio je mač s obje ruke. Vatra je dolazila do usijanja i sve brže i brže kružila, a tada se naglo pokrenula i jurnula prema njemu, usput naprosto isparavajući sve što bi joj došlo na put. Kamenje, armirani beton, staklo i leševe.
– Možda se konačno sretnemo, u nekoj drugoj stvarnosti – pomisli i sklopi oči.
Vatreni je krug projurio kroz mjesto gdje je stajao, nastavivši se gibati još par metara u zraku i nakon toga bez ikakvog zvuka ili efekta nestao, ostavljajući samo u podu istopljen dio luka koji je dotakao i ispario. Njega više nije bilo. Krenuo je na posljednje putovanje.
Post je objavljen 11.02.2008. u 18:55 sati.