Mađarski učenjak i avanturist Alexander Csoma de Körös donosi okvirnu priču o introdukciji Kalačakre u Indiju u svome radu «Biješka o Porijeklu Kala-Chakre i Adi-Buddha Sistema» koji je pripremio 1833.g. za časopis Azijskog Društva Bengala i učenjaci do današnjih dana nastavljaju praviti dopune i dodatno rastumačiti taj scenarij. Većina verzija uključuju četiri glavna lika: Tsilupa (Chilupa, Tsi lu, Tsilu, Cilu, Cheluka itd.), Kalachakrapada Stariji, Kalachakrapada Mlađi i Pindo Acarya. Nastali su sporovi o identitetu svakoga od ovih ljudi i ulozi koju su oni odigrali u introdukciji Kalačakre i pripadajuče legende o Šambhali u Indiju. Ovdje donosim samo najpoznatije verzije priče podsječajući da postoje brojne varijante.
Prema najjednostavnijem i možda najpopularnijem scenariju Tsilupa i Kalachakrapada Stariji su zapravo ista osoba, takozvani «madasiddha» ili sveti čovjek koji je poticao iz Cuttacka u današnjoj državi Orissa. Tsilupa je čini se poduzeo nekakvo putovanje na sjever Indije bez obzira na to kako su događaji s toga putovanja kasnije mitologizirani. Putovanje, pak poprima drugčije konotacije već prema verziji Legende koju prihvaćamo. Strogo povijesni pristup bi kazivao da je Tsilupa zapravo putovao konvencionalnim načinom u zemlju koja je tada doista postojala u materijalnom svijetu ali kojoj je legenda nadjenula ime Šambhala i tamo se susreo s učiteljima i majstorima koji su ga poučili Kalačakri i predali mu tekstove koje je on donio sa sobom natrag u Indiju. Prema tome njegovo bi putovanje bilo vrlo slično poznatome i dobro dokumentiranome putovanju kineskog hodočasnika Xuan Zanga (600.-664.) koji je u 7.st. proputovao Centralnom Azijom i Indijom i vratio se u Kinu natovaren budističkim tekstovima koje je putem nabavio. Kao što ćemo vidjeti ovaj pristup ima svoje pristaše.
Kakva god bila priroda njegova putovanja, gotovo svi izvori se slažu da se Tsilupa vratio u Indiju 966. ili 967.g. Što se tada dogodilo nije tako jasno. Prema najjednostavnijoj verziji pojavio se u Nalanda manastiru gdje je nacrtao Kalačakra simbol za tzv. «deset čuvara svijeta» iznad ulaznih vrata. Taj «mantrički kozmogram» kaže nam izvještaj «sastoji se od raznobojnih slova isprepletenih zajedno» i simbolizira «čitav svemir kako ga poima Kalačakra» Ispod crteža napisao je šest glavnih načela Kalačakre. Opat Nalande, čovjek po imenu Nadapada (Csoma kaže Narotapa) zajedno s 500 pandita prebivajućih u manastiru debatirali su s Tsilupom ali su na kraju «pali pred njegove noge» i prihvatili njegovo učenje. Nadapada je identificiran od većine komentatora kao Kalachakrapada Mlađi ali je danas vjerojatno najpoznatiji po svome tibetanskom imenu Naropa. On će postati kao što ćemo vidjeti jedan od glavnih promotora Kalačakra doktrine.
Ova jednostavna i izravna verzija priče o transmisiji Kalačakra doktrine i pripadajuće legende o Šambhali nadomještena je raznim drugim kompleksnijim i detaljnijim iskazima. Najdominantnije od tih alternativnih verzija postale su poznate kao Rva Tradicija i Dro Tradicija.
Rva tradicija također pripisuje zasluge za prijenos Kalačakra doktrine iz Šambhale u Indiju panditu Tsilupi. Tsilupa je studirao u mnogim velikim centrima budizma uključujuči Ratnagiri (sjeveroistočno od današnjeg Cuttacka u Orissi), Vikramasili i Nalandi. Ubrzo je shvatio da mu nijedno od tih učenja neće pomoći da postigne buddhastvo u ovome životu. Tada je čuo da u Šambhali postoje učenja koja bi mu mogla omogučiti da brzo postigne prosvjetljenje. Neki izvori nagađaju da je on zapravo istraživao neke Kalačakra tekstove dok je još bio u Indiji i tada namjerno krenuo na putovanje u Šambhalu da nabavi još tekstova i inicjaciju u ta učenja. To bi značilo da je Kalačakra u nekom obliku već postojala u Indiji. Ipak o ovoj temi je kazano vrlo malo i Kalačakra koja je kasnije naučavana u Nalandi i još kasnije na Tibetu se navodno temelji isključivo na tekstovima koje je Tsilupa donio iz Šambhale. U svakom slučaju Tsilupa je krenuo na svoje putovanje u društvu grupe trgovaca . Uskoro su pošli svaki svojim putem i Tsilupa je nastavio sam.
Čak i unutar Rva Tradicije postoji nekoliko varijanti o tome što se dogodilo sljedeće ali najuobičajenija tvrdi sa se Tsilupa penjući se preko planinskog prijelaza susreo s čovjekom koji ga je pitao kamo ide. «Idem u Šambhalu u potrazi za Bodhisattva Corpusom» odgovorio je Tsilupa. Čovjek mu je odgovorio da je vrlo teško doći u Šambhalu ali putovanje nije ni potrebno budući da on može reći Tsilupi sve što ga zanima. Čovjek je izgleda bio emanencija bodisattve Manjushrija (treba se podsjetiti da je kralj Yashas, prvi Kalkin kralj Šambhale također bio emanencija Manjushrija). Tsilupa se je bacio pred čovjeka i zatražio instrukcije u Kalačakri i drugim učenjima. Čovjek je položio cvijet na Tsilupinu glavu i zapovijedio «Ostvari cjelovit Bodisattva Corpus!» Toga trenutka čitavo učenje je prenijeto u Tsilupin um. Tsilupa se pošto je obavio svoju misiju zatim vratio u Indiju zapravo nikada ne došavši u Šambhali. Varijanta ove priče pak sugerira da je Tsilupa zapravo došao u Šambhalu gdje ga je emanencija Avalokiteshvare (sin kralja Yashasa, Pundarika smatran je emanencijom Avalokiteshvare) blagoslovio sposobnošču da zapamti tisuće stihova na dan. Zapamtio je razne Kalačakra tekstove i vrati se u Indiju.
Prema Rva shemi Tsilupa je nakom povratka iz Šambhale pristigao u Cuttack u Orissi tada prijestolnicu kralja Kataka . Ovdje je okupio trojicu učenika koji su ga tražili da zapiše učenja koja je naučio na svom putovanju u Šambhalu. Najnapredniji od učenika zvao se Pindo Acharya. Nažalost barem četvero ljudi s tim imanom uključeno je u različite verzije Legende. Da nas to nebi zbunjivalo recimo samo da je prema Rva tradiciji Tsilupin student Pindo Archaya prenio učenja Kalačakre na svog učenika, čovjeka iz Virende u sjevernom Bengalu koji je postao poznat kao Kalachakrapada Stariji. Dakle prema Rva tradiciji Kalachakrapada Stariji i Tsilupa nisu ista osoba kao što sugerira najjednostavnija verzija Legende. Varijanta Rva tradicija sugerira da je Kalachakrapada Stariji pod vodstvom svog skrbničkog božanstva Tare, sam otišao u Šambhalu po daljnje instrukcije iz Kalačakre. Po povratku u Indiju, vjerojatno s tekstovima iz Šambhale, okupio je četvero svojih učenika, od kojih je jedan postao poznat kao Kalachakrapada Mlađi. Prema nekim komentarima taj Kalachakrapada Mlađi je zapravo bio Nadapada tj. prije spomenuti Naropa. Prema tome Naropa je, ovdje identificiran kao Kalachakrapada Mlađi, a ne Tsilupa bio taj koji se pojavio u Nalandi i napisao mantru na vratima manastira te ispisao kratke teze o Kalačakri. Tada je raspravljao s redovnicima iz Nalande te ih je pridobio i poučio Kalačakri. Jedan od glavnih preobračenika bio Manjukirti, od kojeg potiče Rva Tradicija.
Ono što je postalo poznato kao Dro Tradicija ne slaže se uopće sa Tsilupom. Umjesto njega počinje sa Shripalom, 17-im Kalkin kraljem Šambhale. Odmah smo suočeni s kronološkim problemom, budući da je generalno prihvaćeno da je Kalačakra introducirana u Indiju 966-67. ili u kontekstu Legende o Šambhali u vrijeme 12-og Kalkin kralje Surye kada je islam brzo napredovao kroz Centralnu Aziju. To je bilo stotine godina nakon vladavine Shripale. Šambhalisti su objasnili ovu nepodudarnost tvrdeći da je Shripala jednostavno drugo ime za Pinda Acharyu navodno onog istog koji se pojavljuje u Rva Tradiciji.
To je možda slučaj ali priča o Shripali iako mitskog karaktera sadrži zanimljiv detalj koji bi mogao ukazivati na stvarnu fizičku lokaciju Šambhale. Prema Dro tradiciji, mladi čovjek, sin dvoje praktičara yoge začuo je da sami bodhisattve podučavaju Dharmu negdje na sjeveru Indije u zemlji Šambhali. Željan da nauči Dharmu otputovao je da nađe te učitelje. Poslije Indije ali prije nego je stigao u Šambhalu, kazuje legenda, susreo se s prostranom pustinjom za čiji prelazak je bilo potrebno četiri mjeseca.
Moglo bi se špekulirati da je riječ o pustinji Taklamakan u zapadnoj Kini. Kao što je ranije zabilježeno Ujgursko kraljevstvo Khocho smješteno na sjevernom rubu pustinje Taklamakan često se spominje kao «povijesna» Šambhala. Da bi se stiglo u Khocho sa južnog ruba pustinje svakako bi trebalo četiri ili više mjeseci, ovisno o ruti koju bi putnik izabrao. Da li je moguće da je geografska činjenica nekako usađena u ovaj mitološki izvještaj o Kralju Shripali?
U svakom slučaju kralj Shripala je koristeći svoje vidovnjačke sposobnosti ubrzo spoznao da se približava mladi putnik i spoznao da su njegove namjere čiste. Zabrinut da bi mladi čovjek mogao poginuti pokušavajući stići u Šambhalu, kralj Shripala poslao je svoju emanenciju na južni rub pustinje. Kralj Shripala u svom emanencijskom tijelu reakao je putniku da nije potrebno ići u Šambhalu po učenja nego da će mu on, kralj Shripala, reći sve odmah na licu mjesta.
Četiri mjeseca učio je mladić pod Shripalinim vodstvom i na kraju se vratio u Indiju sa Kalačakra doktrinom i ostalim učenjima. Tada je postao poznat kao Kalachakrapada Stariji. Ako prihvatimo identifikaciju Shripale kao Pinda Acharyasa tada naravno ispada da je zapravo Pindo Acharyas podučio Kalachakrapadu Starijeg Kalačakri. Kalachakrapada Stariji je pak prenio doktrinu na Kalacakrapadu Mlađeg koji je kao i u Rva Tradiciji obično identificiran kao Napendrapa ili Naropa.
Za razliku od Rva Tradicije, ipak, Naropa se nije pojavio u Nalandi ni tamo raspravljao s redovnicima. Umjesto toga kašmirski pandit po imenu Somanatha stigao je u manastir Viramashila u Magadhi gdje su oba Kalachakrapade prebivali i od njih naučio Kalačakra doktrinu. Dro linija je zatim prenesena sa Narope na Somanathu isto kao što je Rva linija prenesena s Narope na Manjukirtija. «Dakle linija Narope jest vjerojatno jedina Kalačakra tradicija koja je stigla do danas kao neprekinuta transmisija», bilježi jedan znameniti šambhalist.
Postoje i druge verzije transmisije Kalačakre iz Šambhale u Indiju ali ovdje ćemo stati ne samo zbog, kako je jedan komentator istaknuo «Svakoj priči o introdukciji Kalačakre u Indiju može se suprotstaviti druga jednako cijenjena priča» , nego i zato jer sa uvođebhem Narope u scenarij možemo napustiti područja mitova i nastaviti po čvrstim povijesno utemeljenim putem.
Možda najvažniji učenik Narope bio je gore spomenuti kašmirski pandit Somanatha. Prema jednoj predaji pozvan je u Tibet od strane bogatog pokrovirtelja religije, Ye-shes-mchoga koji mu je obećao 100 unči zlato u zamjenu za učenja. Somanatha je počeo posao na prevođenju na tibetanski djela Veliki Komentar: Besprijekorno Svijetlo (Vimalaprabha) autora drugog Kalkin kralja Šambhale, Pundarike, ali njegov sponzor nije uspio isplatiti zlato kako je obećao Somanatha se preselio na sjever u Lhasu i počeo raditi sa prevodiocem poznatim kao Dro Lotsawa (poznatim i kao Shay-rap-drak ili Prevoditelj Dro-a). Zajedno su završili prevođenje Velikog Komentara i radili su na drugim ključnim Kalačakra tekstovima. Prema jednom izvoru Ye-shes-mchog bio je bijesan na Somanathu jer ga je napustio i pridružio se Dro Lotsawi da je iz osvete ovog zadnjeg napao zlokobnim vizijama i kletvama crne magije. No međutim izvještj kaže «da niti stotinu strašnih božanstava nije moglo zastrašiti Somanathinog učenika, niti je stotinu dražesnih nasmješenih djeva moglo okrenuti njegove misli k ljubavi». Linija Kalačakre koju su prenosili prozvana je po prevodiocu Dro Lotsawi – Dro Tradicija.
Treći učenik Narope bio je Manjukirti koji je pak imao učenika po imenu Samantashri. Tibetanski prevodioc Rva Chorab tražio je Samantashrija u Patanu blizu Katmandua u Nepalu, (prema nekim izvorima u Kašmiru) i zajedno su proveli pet ili šest godina proučavajući Kalačakru. Nakraju je Rva Chorab ponudio Samantashriju 300 unči zlata ako se vrati s njim na Tibet i tamo proširi učenje. Njihova linija učenja postala je poznata kao Rva Tradicija. Prema tome Dro i Rva tradicija bile u, kao što kaže znameniti šambhalist Glenn Mullin «najvažnije linije transmisije prilikom ranog širenja Kalačakre Tibetom».
Još jedan pak od Naropinih studenata bio je Atisha koji je postigao značaj u manastiru Vikramashila u Magadhi. Kao i Somanathi i Samantashriju i Atishi je ponuđeno zlato da otputuje na Tibet i tamo širi Dharmu (on je svoj dobitak donirao budističkim institucijama u Iniji). Napustio je Vikramashilu 1040.g. i sljedeće godine stigao u Nepal, a 1042.g. bio je u Tholingu u zapadnom Tibetu. Kaže se da je Atisha taj «koji je uspostavio budističku religiju na Tibetu jednom za svagda…» [Hoffman, 1961 #47, p.119], a njagov fundamentalni tekst Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja čita se i danas. Iako nije bio primarno usmjeren na Kalačakra doktrinu niti je pisao o njoj čini se da ju je podučavao svojim učenicima te je načinio razne revizije Kalačakre kalendara. Njegov glavni učenik Lama Drom Tonpa «smatra se ranim prethodnikom u liniji reinkarnacija Dalaj Lama [Mullin, 1991 #43, p.45]. Umro je u 73. godini 1054. provevši trinaest godina u Tibetu.
Od 11. do 13. st. Na Tibetu se zbiva procvat budizma. Tijekom toga vremana različite tradicije Kalačakre su se kontinuirano prakticirale. Rva Tradicija je postala osobito važna za školu Sakya koja je poticala iz učenja indijskog jogija Virupe. Jedan od glavnih tumača Kalačakre unutar Sakya škole bio je Kunga Kyalten, danas poznatiji kao Sakya Pandit (1182.-1251.). Kad je Tibetu zaprijetila invazija Džingisovih Mongola u ranom 13.st. Sakya Pandit je putovao u njihovu prijestolnicu i pokušavao smiriti napetosti. Njegov nećak Pak-ba ostao je u bliskim odnosima s Mongolima nakon smrti Sakya Pandita i s vremenom zadobio pozornost Kublaj-kana, Džingisovog unuka i utemeljitelja dinastije Yuan. Kublaj je bio tako impresioniran Pak-bom i tibetanskim budizmom općenito da je naposljetku dao Sakya školi prividnu kontrolu nad Tibetom, a Sakya lame su bili duhovni savjetnici i njemu i njegovim nasljednicima. Kalačakra je prvi put introducirana Mongolima u to vrijeme ali je kao i budizam općenito njezin utjecaj bio limitiran na plemstvo (među kojim su pogrešne interpretacije mogle imati i štetan učinak). Sa padom dinastije Yuan 1368.g. smanjio se i interes za budizam među Mongolima koji su se povukli u svoju domovinu ali ponovno će biti oživljen u 16.st. i odonda će se, kao što ćemo vidjeti, Kalačakra i Legenda o Šambhali ubrzano širiti među mongolskim budistima.
Jedan od vodećih Sakya na Tibetu bio je Dol-ba-ba Shay-rap-gyal-tsen (1291.-1361.) koji je zajedno sa svojim suvremenikom Bu-tonom (1290.-1364.) bio sljedbenik i Rva i Dro tradicija. Ta su dvojica postala, kao što je zabilježio jedan tibetanski povjesničar, «dvoje velikih učitelja Kalačakre u Zemlji Snijega». Bu-ton je pisao opširno o Kalačakri uključujuči djela poput Lako Shvatljive Bilješke O Sažetoj Slavnoj Kalačakra Tantri, Veliki Kralj Tantri Koji je ustao iz Vrhovnog Izvornog Buddhe i Bilješke za «Besprijekornu Svijetlost», a poznat je i po svojim pokušajima da spoji razne tradicije u koherentnu cjelinu. Također je napisao i povijest budizma u Indiji i Tibetu i izdao masivne kolekcije Tangyura i Kangyura koje sadrže Tibetanski Budistički kanon.
Butonov učenik Cho-gyi-bel bio je taj koji je Kalačakri podučio Tsongkhapu (1357.-1419.) osnivača škole Gelugpa dakle Butonova dvoslojna linija je ta koja je prosljeđena kroz ovu školu do današnjih dana. Druge su se tradicije nastavile na primjer u Nyingma i Sakya školama ali Kalačakra je pronašla možda svoju najveću ekspresiju upravo u Gelugpa školi čiji su sljedbenici Pančen i Dalaj lame postali najpoznatiji učitelji Kalačakre, a obojica također imaju vodeće uloge u Legendi o Šambhali.
Post je objavljen 10.02.2008. u 17:41 sati.