Kad vidiš da je kraj
i vidiš da sunce umire
sklopi oči da ne vidiš krvavi
odsjaj suza...
I sjeti se našeg susreta
jednog ko zna kojeg ljeta
i zaželi novu ljubav
u ovom tihom umiranju
bez ponovnog rađanja...
Shvati da je sve bilo
onako kako si ti želio...
I ono ljeto i ovo proljeće
i prvo plakanje sa poljupcima...
Ne pitaj zašto sam
uvijek sama
i zašto baš danas kiša pada...
Ne zaželi ljubav tamo,gdje je nema
jer ćeš dobiti samo razočarenje,bol i mrznju
a ti si navikao da budeš voljen...
Sklopi oči i vidjet ćeš
moje oči prepune skrivenih suza
koje nisu namjenjene tebi....
Shvatio si da je lijepi san prošao
i da budućnost pripada drugima...
Shvati da smo se mogli voljeti
ali su drugi,voljeli za nas...
I ne dozvoli da tuga vlada tobom
jer obično ti vladaš tuđima...
Ne osjećaš tuđu bol, jer
tebe ne boli kao druge
...ni srce ni duša...
Ali jednog dana
kada te zahvati ludilo htjenja
shvatit ćeš ove suze u očima
i bit će ti žao
zbog ovog danas i ovog jučer
i molit ćeš sudbinu za oproštaj
a da li će on doći
saznat ćeš sutra
kada me ne bude bilo
i kada nestane tvoj prkosni osmijeh
i iščezne inat tvog ponosa...
Da li ćeš onda potražiti neke oči
i poželjeti da ljubiš nečije usne...moje usne...
Možda i hoćeš
ali mene wishe neće biti...
Post je objavljen 08.02.2008. u 23:49 sati.