SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (2)
PRVA RIJEČ:
"Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju."
"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."
(nastavak)
Blag čovjek neće se nipošto ustručavati da prihvati borbu, on se vrlo dobro može i rasrditi. Ali borit će se samo ako se radi o principu, a ne i ako se osjeća napadnut u svojoj oholosti ili u svom ponosu. Iz toga možemo razumjeti i razliku između srdžbe nasilnika i srdžbe blagog čovjeka.
Nasilnici započinju odmah, čim je napadnut njihov ponos. Šake se stišću i podižu čim je dotičnik shvatio izazov. Krv udara u glavu čim je povrijeđena sebičnost, odmah počinje kuhati i vreti, čim se ponos osjeti poniženim.
Korijen je srdžbe sebičnost. Sebičan čovjek ne mrzi bogate zato što bi ljubio siromašne duhom, nego samo zato što bi sam htio biti bogat. Nikoji takav čovjek nije ništa drugo nego kapitalist bez novaca. Sebičnost je najveći grijeh na svijetu. Zato ona mrzi one koji nju mrze, i nenavidna je svima koji posjeduju više od nje. Ljuti se na one koji više rade, prezire sve koji joj se ne ulaguju i izruguje se onima koji govore istinu. Ovim svijetom vlada egoizam, uzak vidokrug vlastitog "ja", i iz tog samoljublja rada se srdžba.
Naprotiv promatrajmo srdžbu blagog čovjeka. Njegovim djelima ne upravlja srdžba, nego pravednost. On se znade svladavati i neće dopustiti da se njegove šake dignu u svrhu koja nije sveta, ili na obranu vlastitog ponosa, vlastite taštine i oholosti, ili moguće zato što bi se htio domoći tuđeg vlasništva. On se očituje samo kad je ugrožena Božja pravda. Mojsije je bio blag, ali kad je vidio, da je njegov narod Bogu uskratio poslušnost, razbio je u srdžbi zakonske ploče.
Naš je Gospodin blagost sama, pa ipak je izagnao kupce i trgovce iz hrama kad su oskvrnuli kuću Njegova Oca. Pri tome je bio tako miran da je pristupio golubovima i blago ih oslobodio iz krletki. On je tako potpuno gospodar Samoga Sebe da se srdi samo kad su u pitanju svete stvari, a nikada kad se napada Njegova osoba. Zato je bez prigovora ušao u lađu i povezao se preko vode u Svoj grad, kad su Gerazenci zatražili od Njega da više ne stupi na njihovu obalu.
Ljudi su Ga zbog toga prezirali. Ali On nije protuslovio nijednom riječju, nego je pristupio mrtvoj kćeri Jairovoj i dao se na posao milosrđa, a da nije mislio na pogrde i uvrede, i prizvao je djevojku natrag u život. Kad Mu je Juda pozlijedio usta poljupcem, nazvao ga je još i "prijateljem". A s Križa molio je oproštenje za Svoje neprijatelje. Nije im uzvratio na mržnju kojom su bješnjeli protiv Njegova zemaljskog tijela, premda ih je Svojom božanskom moći mogao sve pogubiti. On im je radije htio oprostiti: "ne znaju što čine".
Ako je ikada ikoji čovjek imao pravo da se buni protiv nepravde, onda je to sigurno bio naš Gospodin. Ali On oprašta. Ne pazi na uvredljive riječi koje protiv Njega izgovaraju Njegovi neprijatelji. Nije li propovijedao blagost? Ne mora li je sada izvršavati?
Kako bi je mogao bolje izvršavati nego da moli za one koji Ga razapinju? Ima li veće blagosti nego ispričavati ih, da ne znaju što rade? Trebalo bi nam to biti poukom, koju ne bismo smjeli zaboraviti, da su i naši neprijatelji, i oni koji nas vrijeđaju, često samo u zabludi, upravo kao što su bili oni koji su Krista pribili na Križ.
Od onoga tužnog časa postoje dva razloga zbog kojih možemo napustiti borbu: strah ili želja da štedimo snage za blagost.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 09.02.2008. u 01:09 sati.