Uđi u moj um i učini da povjerujem da si stvarno tu.
Učini da vjerujem da nećeš otići kada počnu padati kiše.
Da zauvijek bit ćeš pored mene,
kao sjena na zidu, svjetlost u svijeći,
kao list što s drveta pada,
kao šapat u tihoj sobi....
Ne gledaj mi ožiljke na rukama, ne izgledaju lijepo.
Ne pitaj me zašto i zbog čega, ne znam ni sama....
Samo budi tu i ne dopusti da se ponovo povrijedim....
Dopusti sebi da vidiš mene očima kojim ja vidim tebe.
Pokušaj barem jednom u životu biti čovjek koji gleda u mali otočić na jezeru,
a sretan je kao da vidi cijeli svijet....
:)-HVALA NA VRAĆANJU NADIMKA!!! :)
Post je objavljen 08.02.2008. u 19:49 sati.