Svi znamo kako je završila naša poznata Seljačka buna u sada već davnom i seljacima vrlo nesklonom šesnaestom stoljeću. Ambroz iliti Matija Gubec završil je svoj teški težački život pogubljen kao opomena drugima da im takve pobune više ne bi pale na pamet.
I to na mjestu gdje se i danas u Zagrebu održavaju razni prosvjedi i bune, premda možda ne i u budućnosti. Da se ne ometa gospodu dok raspravljaju o važnim stvarima.
Ipak smo napredovali, civiliziranije se bunimo, a ustanici ne završavaju pogubljeni. Osim ako se sami ne odluče na to, ali to je njihova osobna stvar i sloboda izbora. I više ne govorimo o pobunama i bunama, već o bojkotima i neposlušnosti (građanskoj, naravno). Stvarno smo se sofisticirali, kako bi se to reklo danas.
I sad bi Krleža, da je kojim slučajem živ, možda opet našao inspiraciju za neki književni obol o hrvatskoj pravici u koju Hrvati očito vjeruju, ili barem teže u nekim svojim imaginarnim slojevima bića, za njom.
Jer kako drukčije objasniti primjerice ovo što sam pročitala na tražilici pod tim pojmom: "Australac hrvatskog porijekla izjavio je kako vjeruje u hrvatsku pravdu i pravicu, jer ga je tome učio otac Luka, te se nada kako će Barić izabrati najboljeg i najspremnijeg vratara, a on će se tada dokazati na terenu."
Dakle, osjećaj za tu staru naviku horvatsku nije se izgubio, dapače dospio je i u trenutno najemotivnije, a često i najvažnije društveno područje života hrvatskoga društva, a to je definitivno sport, u kojem se Hrvati osjećaju superiorno nad ostatkom velikog svijeta. Jer mi smo kao mali, a zapravo smo tako veliki po broju vrhunskih sportaša. I to je činjenica. Još kada ona ne bi bila zamagljena retorikom kruha i igara i kada bi se odražavala i u drugim područjima života, bila bi to možda i utopijska država. Ali onda ne bi bilo vječnog jamranja kako nas uvijek netko tlači, iskorištava, krade...I vječne želje za tom nekom (izgleda samo Hrvatima svojstvenom?) pravdom.
A zapravo ima tu i onog poznatog (ne vjerujem da je to samo naše, ali fino smo se identificirali s tim pojmom) hrvatskog jala, pa se ta pravica često odnosi više na to da i drugima bude lošije kao i nama, kada već nama nemre biti bolje. Nije tu riječ o nekoj solidarnosti (osim u nesreći) u smislu boljeg i pravednijeg društva koji bi uzelo u obzir prvo one najslabije. Jer tko se ne zna snaći za sebe, njemu ni dragi Bog neće pomoći.
I sad iz svog tog kupusa feudalno-socijalističko-ranokapitalističkih odnosa prema društvenim pojavama, vidim opet poziv građanima (očito su seljaci svoje odradili sa pobunama, pa sad mogu biti kuš), koji glasi ovako: "Pozivamo građane da se koriste kućnim zalihama i da se od petka 8. veljače do 15. veljače suzdrže od kupnje svega što nije prijeko potrebno."
I sjećam se nedavno prosvjeda na Cvjetnom trgu (siroti Petar Preradović, ostao je zasjenjen cvjećarskim štandovima), isto pod vodstvom jedne građanske udruge.
I onda se sjetim svog sudjelovanja na prosvjedu za koncesiju Radija 101.
I zapravo me tješi kada vidim da se moji zemljaci u domaji ne daju samo ušutkati. Jer često mi se čini da je nacionalni sport vježbanje granica strpljivosti i onog isto tako valjda već stoljećima usađivanog odustajanja, nakon početnog zanosa ili neke nedosljednosti u izdržavanju tih pobuna.
Pa često čujem nešto u stilu: "Ma mi smo sitne ribe, to sve ovisi o glavonjama" ili "Tu se ništa ne da učiniti" ili "Odustao sam".
A kad bolje razmislim i sama sam odustala od nekih pokušaja promjene u domaji i otišla tamo gdje se neke stvari koje su me jako smetale, ipak manje osjete (što ne znači da me neke druge nisu dočekale).
I ono što ja vidim u svim tim malim građanskim (i seljačkim) pobunama je zapravo jedna konstantna bahatost, protiv koje sigurno treba ustajati. Jer iskreno, nisam siguran da ne bih podržala taj čitav plan izmjene na Cvjetnom placu, kada bi se radilo o transparentijim, socijalno osvještenijim i jednostavno manje bahatim ljudima koji su si dali za pravo odlučivati o tome što je najbolje za grad i njegov razvoj.
Isto tako mislim da se treba boriti protiv bahatosti onih čije marže isto tako bahato prelaze svaku granicu dobrog ukusa, čak i u kapitalizmu, a pogotovo u hrvatskom okruženju.
I činjenica je i ona druga pobunjena strana sigurno ima, osim javnih, možda i neke osobne interese.
Sjećam se da sam se desetak godina nakon prosvjeda na Trgu za stojedinicu, slušajući negdje Zrinku Vrabec, pomislila kako je iritantna na momente u toj svojoj želji da svakoga prozove i ismije na taj poznati način stojedinice, uz koji sam odrasla i dijelom se formirala.
Ali nije mi žao što sam tada tamo sudjelovala, jer nisam tamo bila samo zbog nje ili nekih koji su se naguravali oko mikrofona i promovirali. Premda vjerujem da je ona tom trenu bila iskrena (vjerujem da je i danas, ali način mi više baš ne šmeka). Već sam tamo došla kao netko tko sa ogromnim brojem ljudi ne želi isključivost, bahatost i ignoriranje onih koji bi trebali biti najvažniji, a to smo mi, građani (i seljaci, da ne zaboravim našu davno pobunjenu horvatsku braću).
Pa čak ako i smatrate da je poziv na smanjenje kupovine nepotreban, besmislen, suvišan... probajte sudjelovati, ako ništa drugo a ono zbog mogućnosti da se organizirano i civilizirano iskaže nezadovoljstvo. I da se konačno počne iskorjenjivati ta, isto tako nama obljubljena, bahatost.
Ako čak niti u to ne vjerujete, pa onda barem zato da prije nego što zakukate kako se ništa ne može promijeniti, ipak nešto pokušate učiniti.
Da sam sad neki bloger koji se voli razbacivati vjerskim poštapalicama napisala bih nešto u stilu: "Probajte ili zauvijek zašutite."
Ali ću ipak citirati Matu Lovraka i vjerujem poznatu vam pjesmicu iz legendarnoga Vlaka u snijegu: "Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može..."
Ipak sam ja dijete odraslo u socijalizmu i vjerujem još u ponešto od onoga što su me tada učili roditelji, časne i svećenici na vjeronauku, drugovi i drugarice učitelji...
Pa vam za sam kraj poklanjam pjesmicu koju sam sama smislila u to svoje zlatno doba odrastanja a koja je išla otprilike ovako: "Ja sam mali anđeo, jedan-dva, jedan-dva... mi smo vojska Titova"
Dakle, da ponovimo gradivo, dragi moji anđeli (Bog nas posebno voli, zato nam je dao Raj na zemlji), Titovi pioniri i Mladeži HDZ-a, zapravo sva složna hrvatska braćo: