Pregled posta

Pohod Smrti

Crn i neobičan naslov ovog posta, nadasve ne tipična tema za mene. Nisam nikada još pisao o ovim stvarima, jer nekako ne spadaju u moju kategoriju tekstova. Ne zato što ja ne želim pisati o tome. Nego svi moji tekstovi nikako se ne mogu povezati s ovim. Ali jednostavno nešto mi ne da mira i ipak ću pisati o smrti ili kako piše u naslovu „Pohod Smrti“. Jedna sam od osoba koja je vrlo znatiželjna, to ste se mnogi već uvjerili u to po mojim tekstovima a neki i osobno koji me poznaju. Zato volim dosta čitati novine, pratiti dnevnike, na različitm tv programima, čitati internet stranice koje su izvještajne. I tako jedan dan dolazim na kavu s kolegicama imam običaj na nedeljnoj kavi prijepodne uzeti novine i pročitati ih, kako nekad znam reći od korica do korica. I tako krenem ja od naslovne strane čitati, gledati slike, i okrećem prvih par listova, i odjednom prijelom u meni. Zatvaram novine i bacam ih od sebe. Što se kod mene jako rijetko dešava. Osim u situcijama, kad se u društvu vodi nekakva zanimljiva rasprava ili slično. Kad me netko prekine u čitanju koga dugo nisam vidio i da ne nabrajam dalje. Ali taj dan ništa od toga nije bilo, već ono što sam vidio u novinama. Ali nije to bilo prvi puta, vidio sam to već milijun puta. Ali taj dan i taj tren bila mi je već puna kapa takvih naslova takvih priča. Sve se mijenja i vrijeme i ljudi, Ali novine su uvijek imale ono nešto staro što se ne može promijeniti. Ali izgleda da sam se prevario. Nikada više nisam vidio crnih naslova, samoubojstvo, ubojstvo, pljačke sa smrtonosnim ishodom itd. Glavni naslovi na naslovnim stranicama. Novine pune crne kronike, svakim danom sve veći broj stranica crne kronike je. Zar je postalo hit ubiti sebe ili nekoga. Zar se u ovoj državi, ili na neki način kvazi državi, ne događa osim tih crnih stvari, ubojstvo mlade djevojke koja je stopala do grada da bi uživala u svom mladenačkom životu, ubojstvo taksista koji je samo zarađivao za svoj kruh, masovno ubojstvo obitelji čekićem prije par godina tu u mom kraju, masovno ubojstvo bratove obitelji samo zbog nasljedstva kuće, tko će koji dio kuće dobiti. I da ne nabrajam dalje. Ali to su samo od nekih tužnih događaja koji su punili naslovnice novina, internet stranica, dnevno informativnih emisija i sl. Ljudi više o ničemu pozitivnom i ne govore, samo o ubojstvima, financijskoj situaciji u ovoj zemlji. Zar je to realnost današnjeg vremena, ubij i postat ćeš netko, tj. profitirat ćeš. Što je to što ljude tjera da to rade, da se međusobno ubijaju. Kakvim principima se ti ljudi vode. Zar ne poznaju temelje morala, poštovanja i milosrđa. Mislim da ne i da nikada nisu spoznali. Kažu za onog dečka što je ubio onu djevojku što je stopala, bio je miran i povučen nikoga nikad nije dirao nije baš bio razgovorljiv. E vidite ja se baš takvih ljudi bojim, jer nije uzalud ona poslovica „ne boj se čuke koji laje, jer taj ne grize, već onoga što šuti taj je opasan“. Nikoga ne pljujem niti vrijeđam, to sam samo uzeo za primjer. Jer kako možemo znati što osoba koja ne komunicira previše s ljudima sa svojim bližnjima vrti u svojoj glavi o čemu razmišlja, snuje i slično. Ne volim ljude koji su za sve prepametni ali opet bolje da kažu što misle i žele nego kasnije da ti vraćaju na deset puta gori način. Moja baka kad gleda tv ili čita novine zna reći nije toga bilo u naše vrijeme, ma bilo je ali ne u tolikom obimu, a niti mediji nisu bili toliko rašireni i informacije su dosta duže putovale do ljudi. A i ljudi su manje mislili o takvim stvarima i manje su bili ogorčeni, bili su zadovoljni s onim što su imali, ap koliko god to bilo. Sjećam se nedavnog događaja svoje dobre kolegice i njezinog posjeta hitnoj pomoći i neugodnom iskustvu što su imali tada, zvali su novinare u pomoć, ne da se oni okoriste već da pokažu svim ljudima kako se odnose pojedinci prema pacijentima, i to nije jedini slučaj za koji ja znam. Njihov cilj i želja je bio da se tome stane na kraj, ništa drugo. Ali što se dogodilo medijima je to bila udarna vijest ta dva tri dana nakog što se to dogodilo i nakon toga mir i tišina, stvar koja je trebala pomaknuti stvari s mrtve točke. Danas kao da ništa nije niti bilo. Ali zato o ubojstvima i ubojicama se pune naslovne stranice. Ajde da se piše o tom događaju nego se nakon toga piše tko zna što sve ne o njemu ili njoj te o žrtvi, njihovim obiteljima. Zar mene zanima kakva je obitelj ubojice i slično. On je počinio to ubojstvo, i on treba odgovarati za to a ne obitelj ubojice i obitelj žrtve. Oni nakraju postaju žrtve medijskog linča. Danas se pravda ne dijeli na sudu u našoj državi već putem medija. U što smo se to pretvorili, u što se to pretvorilo ovo naše društvo, kud je tu izgubljeno i jadno takvo kakvo je tu još i to. Financijska situacija u našoj zemlji i gospodarsko stanje je takvo kakvo je. I u mnogima izaziva nezadovoljstvo i ljudi upadaju u probleme, financijske, društvene i slično. Ali zar je to razlog postati ubojica. Da bi se pokazao hrabrim i da bi postigao svoj cilj. Gdje je nestao moral i odgoj koji su vam roditelji usađivali tolike godine, kako mi se čini vrlo bezuspješno. Jer ste i njih uspjeli prevariti. Najzanimljivije mi je kad nečije maloljetno dijete napravi nekakav cirkus u gradu a njegovi roditelji se zgražaju nad time i negiraju svaku mogućnost da je to baš njihovo dijete učinilo. Jer on je anđel koji to nikada takvo što ne bi mogao učiniti. Ma molim vas pa vi svoje dijete niti ne poznate , niti znate što je ono spremno učiniti. I tu sve kreće. I tako se stvaraju ubojice, sve imaju u životu, odrasli u blagostanju, ali nisu imali ono ljudsko. Neovisno koliko su roditelji bili dobri ljudi. Sad se kod mene javlja pitanje je li to Božja sudbina da čovjek mora postati tako okrutan i žedan krvi, ili je to igra vraga s ljudima, u kojoj ljudi gube. Nekoliko sam puta čuo više se niti ne sjećam od koga, ali znam da je bila starija baka, bio sam jako mali ali mi se ta izjava duboko u rezala u mozak i srce i nikad ju neću zaboraviti, često je se sjetim „ Bog je vragu poklonio 21 stoljeće, rekao mu je ja sam vladao do sada sad ti malo vladaj“. Razlog zašto je to ta baka izjavila nikad nisam saznao, ipak bio sam dijete i te me stvari nisu tada niti zanimale niti mučile, ali sada bih ju vrlo rado pitao. Zar je vrag stvarno došao na zemlju i počeo svoju igru voditi. Bog je tu ali mi smo izgubili svoj put prema Njemu, sami sebe lažemo. Kad slušam i gledam ma koliki ljudi danas hrle u crkvu, a za vrijeme komunizma su ubijali i izdavali ljude koji su tada išli u crkvu i Bogu se molili. Kako moja mama zna reći oni su krenuli u crkvu samo zbog toga što je to postao trend i nova moda. Ili kako ja volim reć za takve ljude, idem se pomoliti ipak nedjelja je ali brate sutra je ponedjeljak sutra ću te opljačkati. Vrag je svoje prste duboko u život ljudi danas gurnuo i nema mjesta gdje svoje zlo nije posijao. Nismo niti svijesni toga. Ali brojna ubojstva i samoubojstva su dokaz tomu. Vrag je u svom pohodu Pohodu smrti, samo mi ga možemo zaustaviti, ali ne na način na koji sada to radimo, nego na način ako ne možemo promijeniti svijet promijenimo sebe, ako je drugi netko zao, ne moramo i mi biti, držimo se one Božje izjave „Tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Teško je to danas ostvariti ali budimo makar ljudi pošteni i moralni, zar je i to teško. Vjerujem da je ali je to cijena koju se isplati platiti. Jer nakon smrti to će vrijediti, a sve ovozemaljsko neće.




Malo duži post ali morao sam izbaciti iz sebe, sljedeći post će biti puno ljepši, ali i ovo je dio života koliko mi to god negirali.


Post je objavljen 07.02.2008. u 19:10 sati.