Ne spadam u osobe koje teško praštaju, rekla bi čak da praštam s lakoćom i koliko god puta treba... Ne postavljam nikakve uvjete, ni granice. Opraštam i onda kad se sama osjećam pomalo glupom ili naivnom... Ali, prije nekoliko dana gledam emisiju o pedofilima i njihovom liječenju. Dio terapije je da pedofil svjestan svog problema svojim žrtvama kaže: Oprosti! Pokušavam razumjeti! Pokušavam shvatiti da je to bolest. Sve pokušavam... A onda mi se odjednom ukaže slika djece - njihovih žrtvi. Njihov strah ili sram! Njihov život trajno obilježen nečim ružnim! Njihovi ožiljci! I nisam sigurna da li bi takvo nešto mogla oprostiti...
Da li bi vi mogli?
Post je objavljen 07.02.2008. u 10:39 sati.