Marketing
OWYL ili kako sam se predozirala, part IX
Odmah po povratku kući odgovorila sam Martini kratkom porukom:
- "Nedostaješ i ti meni...kad ćemo se vidjeti?". 
Nisam dugo čekala na odgovor. Pozvala me da dođem u subotu, jer taj dan bit će sama doma. Nisam previše razmišljala o ničemu, željela sam je samo ponovo vidjeti, premda nisam više bila sigurna u ništa, nisam vjerovala u ništa i nisam se željela zanositi sa prošlosti koja je iza nas. 
Približavajući se njenom novom domu, u stanu u kojem nije živjela sama, osjećala sam se zbunjeno, i na trenutak zastala u nekom grču, strahu od tog ponovnog susreta. 
Jeli pametno to što radim..ispitivala sam svoju savjest...dok mi je otvarala vrata. Prošlo je pet mjeseci odkako je otišla.
Njena ljepota zasljepila me na vratima, 
kao i prvi put kad sam ju upoznala. Njen osmijeh vratio mi je onaj osjećaj prve zaljubljenosti. Poljubile smo se spontano, i pomalo zbunjeno. 
Nakon burnog rastanka, u zraku se osjećalo bezbroj upitnika, pitanja sa obje strane...Bila je vesela, dobro raspoložena, a ja sam i dalje bila u grču.. I opet isti scenario..prokleti mobitel..zvala ju je njena draga, svakih deset minuta...
- "Nisam trebala doći..
hvala ti na večeri i razgovoru..drago mi je da si dobro..osjećam se glupo..s njom si i ostani..da si me iskreno voljela nikad ne bi otišla. Nisi imala živce za mene, na kraju, podgrijano jelo nikad ne prija kao svježe..", rekla sam. 
- "Kao i uvijek nisi u pravu. Volim te, ali mi je trebalo vremena da shvatim da si ti moja jedina, prava ljubav. Želim te,.. želim da opet budemo skupa
..Shvati, ona mi je draga, voli me, ali nije to to... ne mogu prestat misliti na tebe..voliš li me još?" - govorila je dok me držala za ruku.
- "Glupo pitanje..naravno da te volim, ali, ali..." zamuckivala sam..
- "Ali što?? Imaš drugu?" - začuđeno me upitala, isključujući svoj mobitel.
- "Dođi...." povukla sam je k sebi i počela ljubiti, bujica osjećaja prostrujila je kroz mene... sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te.....pjevao je Oliver...dok su se naša već uzavrela tijela pripijala i čeznutljivo odšetala do kreveta..skidale smo jedna drugu polako, istovremeno se ljubeći.. Noć je bila pred nama..noć uzimanja-davanja...a tako je brzo prolazila..da bar možemo zasutaviti vrijeme i ostati ovako zauvijek..trenutak pretočiti u vječnost...
Odavno je svanulo, ali nije nam se spavalo...pile smo kavu u krevetu i započele ozbiljan razgovor o tome da se vrati, da nastavimo tamo gdje smo stale...
Ljubav je nadjačala sve naše sumnje i strahove, strast se rasplamsala kao nekada..nismo brinule o nikome i ničemu..u tom trenutku bile smo si najvažnije na svijetu, tako dugo dok se nije čulo ulazno zvono i otključavanja vrata..Skočila je iz kreveta i zatvorila za sobom vrata. Dok sam slušala galamu u hodniku, 
na brzinu sam se oblačila. Zakapčajući dugmad na košulji vrata su se naglo otvorila i zatvorila. Da, pogađate, bila je to njena draga, sva izvan sebe, skidajući joj sve bogove s neba, 
tjerajući mene iz stana. Ajme, koja ružna divljakuša, pomislim. Baš je prosta, bez imalo ženstvenosti u sebi. Čudila sam se Martini kako je mogla biti s takvom osobom.
- "Riješi to s njom najprije, pa se javi....čekam te.. " - promrljala sam izlazeći iz stana.
- "Do večeri sam kod tebe..", odriješito je rekla.
Već te večeri shvatila sam da da ju jako voli, kada je ostala s njom. Štoviše, isključila je i mobitel. Razmišljala sam dugo u noć 
i ubrzo došla do bolnih zaključaka da je sve to bila njena igra. Ali prevarila je sebe, mene više ne može ništa iznenaditi, bila sam čvrsta kao stijena. Već sutradan slala je poruke isprike, kojekakvih priča koje meni nisu sjedale. Osjetila sam laž u najgorem obliku...Kratko sam joj napisala:
- "Nikad, ali nikad više da mi se nisi usudila javiti..ili nedaj bože prići ako me negdje slučajno sretneš...bolje da okreneš glavu na drugu stranu, jer za mene si mrtva..", bile su to najteže riječi koje sam ikad ikome uputila. Jako me povrijedila, više nego kada me napustila, jer ovo je bila prevara. Ona, za koju sam bila spremna na sve, s kojom sam krvarila u njenoj bolesti, koju sam voljela više od života samog...i na kraju bila joj spremna sve oprostiti, jer osjećala sam da snosim dio krivice. Ovaj put nisam plakala, jer očito nisam imala za kim..nije više bila vrijedna moje ljubavi ..da, baš sam tako mislila...nisam ni slutila da me čeka borba sa vjetrenjačama...rat s uzburkanim emocijama.. priznanjem, ponovnim razočarenjem i razotkrivanjem...Što više sam ju željela zaboraviti, to više je bila prisutna u mislima, iz kojih zapravo nikad nije izišla. Možemo prevariti um, ali srce nikada.
Život je lijep, pun iznenađenja, ponovo sam se zaljubila na dočeku nove godine koja je po svemu bila drugačija od predhodne. U veselom i brojnom društvu, 
upoznala sam Karlu, predivnu ženu, čudesne prošlosti i zanimljive sadašnjosti... bavila se preprodajom umjetnina, a tek kasnije saznala sam da ima vlastitu galeriju, duboko u srcu europe...crne kose i očiju kao ugljen..bila je posebna po svemu. Plesale smo dugo u noć, izmjenjivale tople poglede..pa dodire..privlačila me kao magnet, želim ju...samo sam to osjećala...velika doza adrenalina i serotonina putovala je mojim venama...maštala sam da sam na njoj...u njoj...uhhh...ali imala sam sreću..
mašta je bila obostrana..
Želja nam se ostvarila, i tako sam se to rano novogodišnje popodne budila u njenom zagrljaju....
Ne dozvolite mi da u braku istinskih umova
priznam prepreke. Ljubav nije ljubav
koja se mijenja kad promjenu nađe,
il se sa onim koji uklanja savija kako bi uklonila:
O ne! To je vječno postojan znak
koji gleda u oluje i nikad se ne zatrese...
..............
Post je objavljen 05.02.2008. u 19:18 sati.