Pregled posta

STRAH I SAMOSPOZNAJA (II dio)

Mislila sam staviti post u dva dijela, ali neeeeću... nisam za mase... mučite se malo i ja se mučim sa pretvaranjem misli u riječ (što mi ne ide baš lako) i koprcam se sa svojim životnim situacijama...

što sam guuuude (prasica). :pPpPpP

Ma što ja imam vama govoriti kada vi sami birate... stoga prava istina je da vam dopuštam da si sami izaberete da li ćete post prepoloviti i pročitati ga u dva dijela ili u komadu.
I sad mi recite da nisam darežljiva, a pogledajte koju slobodu izbora vam dajem.


Puno puta se bojimo pratiti sebe, ono što vas vuće... no treba biti iskren prema sebi jer se dovoljno volite da budete fer prema sebi i da se NE LAŽETE. Slušajte se, osluškujte. Pri tome imate dovoljnu svijesnost da postoji mogućnost da će se nekoga udaljiti jer nas neće shvatiti, no pitanje je da li ćete imati hrabrosti i snage napraviti korak naprijed i preči preko svojih emocija koje su nam primarne kočnice u samospoznaji.

„Što je loše? Sve što proizlazi iz slabosti.“ Nietzsche

Poražavajuće je da skoro svi biraju svoje izbore strahom (a sve pozitivno ima i svoju negativnu stranu), umjesto da prate sebe i urade ono što je za njih najbolje. A donositi odluke i izazovi su sigurna potvrda naše slobode izbora i uopće dokaza da smo živi. Čim se za nešto ne borimo, ne riskiramo... NE ŽIVIMO!

Svi težimo ka samospoznaji, a bojimo se upravo sebe izraziti i kočimo se raznim nebitnim stvrima koji nas okružuju jer su nas tako učili. Ono što nas gura naprijed u životu je osmijeh u srcu, a ne na licu jer na licu dođe i prođe, a onaj u srcu je onaj koji traje duže... Zašto i kako? jer je odraz onoga koliko smo u skladu sami sa sobom... koliko smo spremni da slušamo i čujemo što je ono što stvarno želimo... i ono najvažnije... koliko smo spremni da se izborimo za nešto što želimo.. bez da to nešto.. jednostavno zakopamo zato što su nas je društvo krivo učilo ili mislimo da nešto ne zaslužujemo ili se bojimo da ćemo nešto ili nekoga izgubiti.

Kao što sam pisala u jednome od prijašnjih postova prepreke u samospoznaji nisu racionalne vec emocionalne prirode.. naše teškoče da upoznamo sebe potiču iz naših različitih strahova, a ne iz nedovoljnosti našeg razuma.

Ja se npr. sa svojim strahovima svađam ;)
Odnosno gledam ih direktno u oči... bacim se sa litice i stvaram krila... uletim u crnu spilju i proučavam stijenke... i... ugase se... nestanu kao da ih nije ni bilo.

Treba prikupiti hrabrosti i napraviti ono što nas je inače bilo strah jer smo se bojali mogućnosti da ćemo npr. istinom o sebi ili o nekome izgubiti, razočarati ili udaljiti neku nam dragu osobu.

Ovo dalje što ću pisati je samo jedan od ljudskih strahova, ali još skoro pa najštetniji u postizanju samospoznaje.

A to je da tokom življenja ne živimo sebe i Život već živimo strah, a u tome previranju svi lažemo, ali ćemo se pravdati da pretežno lažemo sitnice. No koliko su to sitnice? Koliko su one bezazlene?

Uvidjela sam da i nisu baš bezazlene.

Jer kako i koliko će nas onda neka osoba znati u potpunosti, ako ju sitno lažemo? Kako ćemo inače stvoriti neki kvalitetan odnos? Kako će znati naše misli, naše stavove, naše trenutno stanje i osjećaje, naše drugačije poglede koji joj se možda neće svidjeti?

Volim biti iskrena u cilju postizanja što kvalitetnijeg odnosa, povezivanja i upoznavanja.

Međutim ljudi različito reagiraju na istinu i dešavaju se da umjesto što boljeg upoznavanja dobijemo udaljavanja.

Što se više odupiremo iskušenjima sitnih laži jedino tako se bližimo samospoznaji i oko nas će se zadržavati ljudi koji će nas prihvatiti onakvi kakvi jesmo.

Nismo više djeca da se bojimo različitih pogleda, različitih predrasuda. Zar još uvijek tražimo mjesto u društvu tako da se priklanjamo? Tražimo svoje mjesto na krivome mjestu onda...

Ponekad nas određeni trenuci života ostavljaju šokiranim jer se naša dobronamjerna istina ne prihvati i razočaramo nama drage i bliske osobe. No da ih ne razočaramo danas bi nas i dalje kočili u postizanju svoga puta... samospoznaje.

A da ćemo i dalje razočaravati.. i to je neminovno, no treba težiti što više ka skretanju sa toga puta kako bi se bližili istini.

Sitne laži se nakupljaju i postaju navika, odnosi ostaju očuvani, a koliko su kvalitetni? Tako čovjek može nakon nekoga vremena i da pukne, jer je prešučivao i prešučivao i nastane krah, a koji se ne bi desio da su sitne laži bile otkrivene mnogo prije i održao bi odnose na životu te ih učinile kvalitetnijima (ili udaljenijim ili pak sve udaljenijim nego ikada).

Prijateljica vas pita da li se dobro našminkala, a izgleda kao Barbi i bolje bi izgledala bez toliko napadne šminke, a vi joj ipak kažete da se dobro našminkala puštajući ju da paradira gradom da joj se drugi smiju? Ali ste je pustili da ostaje u iluziji jer se bojite da ćete ju povrijediti, a ona vam je k tome još zahvalna jer ste „iskreni“ jer da ste joj rekli istinu bi se uvrijedila ili bi možda i prihvatila jer cijeni vašu iskrenost... a odnos bi se hladio.

Koliko puta se smijemo, a tužni smo, sjetni ili što god drugo i umjesto da pokažemo svoju pravu prirodu i stanje... gušimo sami sebe, stvarajući si nesvijesnio svijesne pritiske u duši i tijelu... zar se toliko volimo? Čega se bojimo izraziti? ne prihvaćanja našega stanja od drugih, izazivanja njihove brige i sučuti i izbjegavanja objašnjavanja... tko nas sili da nekome nešto objašnjavamo? Imamo jezik da kažemo da nismo baš od smijeha i veselja taj dan ili pak trenutak pa će nas nečije društvo možda malo i dignuti, drugi neka se prilagođavaju i mi im se sa svojim trenutnim stanjem prilagođavamo. Uostalom što smo se onda nalazili ako nismo za duštvo... sve je povezano... riječi su male, tijesne i puno puta nedovoljne...

Ili sam moj sviježi primjer sa mojim roditeljima što su bili žalosni što ću možda ostati doma za NG? Nakon što nisam otišla ipak sam im rekla da jesam kako bi bili zadovljni, a ja se osjećala ne baš ugodno sa tom sitnom laži. Nakon toga laž nije stala sama od sebe i samo na njima već se otrov proširio i na ostale koji su me pitali u roditeljskoj nazočnosti. BLAH!
Jest da se oni brinu i i žao im je no dragi moji hranitelji drugi put ćete sami ispaštati za svoje osjećaje jer sami ste ih si stvorili svojom percepcijom. Meni doček nije nešto posebno i važno, dan kao svaki drugi dan i sasvim mi je bilo o.k. ostati doma jer mi je to bilo potrebno. I da drugi put lažem? Zato što oni ne mogu stvoriti empatiju na ono što sam im govorila? Neću.

U životu je sve stvar balansa. A plodovi kugle zemaljske, humanoidi, su skloni disbalansu. Pa je stoga možda logično da se određenim prirodnim zakonima vrate u balans.

Svatko od nas može izvući nekoliko svojih primjera u kojima bi, da prestane prešućivati okolini neke stvari, istu tu okolinu razočarao. Razočarao bi ju time što bi postao – ON SAM.

Naime ne treba se bojati da ćete ostati sami jer oni koji vas ne zavrijeđuju ili ne razumiju sami će otići, a na njihovo mjesto će doći oni koji vas razumiju i biti ćete još sretniji i ispunjeniji jer možete izraziti upravo ono što jeste (kao osoba pratila sam svoju crtu koju sam imala (koliko sam mogla i kolike su bile moje tadašnje mogućnosti), u tinejđerskim danima smo cucali alkohol, ali sam to ubzo prestala jer mi nije ležalo, pustila sam da se drugi oblokavaju ne popuštajući pod tuđim nagovaranjima, izlazak u disko me nije previše ineteresirao i išla sam umjesto svaki petak i subotu, svaku drugu ili pak treću subotu ili petak, potom je došao period života kada sam svaki vikend bila vani u pratnji sokova i tu i tamo popila 2 čaše alkohola, za mene više nego previše. Naime uvijek sam se puno bolje zabavljala bez alkohola i poticala društvo da se mrdnu bez njega, dok su se oni mojim sitnim ludostima, spontanošću i ne zamaranjem tko me gleda mogli pridružiti tek kada bi se nacvrckali).

Sa tim principom eliminiramo iz svog života ljude koji nisu dovoljno vrijedni da ih nazivamo bliskima ako nas ne mogu prihvatiti – takvi nam ne trebaju. I na isti takav način mogu reči da se selektira/filtrira partner koji će voljeti ono što jesmo.

Je li ipak bolje govoriti istinu, čak i pod cijenu razočaranja drugih? Moja odluka i sama priroda koja me vuče mi je rekla da jest.

Volim biti gola i golaće oko mene koji će me ogoljevati :P

Ima situacija u životu da nas ili mi nekoga povrijedimo, ali to je samo trenutak slabosti, na tu ranu ne treba dalje stavljati otrov već lijek. Stavljajući lijek nanovo se povezujemo i osjećamo njegovu dubinu i on našu, a površina koja se izrodila iz ružnih postupaka i riječi se izgubi.
A ako osoba nije sposobna vidjeti našu dubinu… i da joj pokušavamo na dalje pružiti svoju ljubav, podršku i razumijevanje… uporno odbija vidjeti…onda je bolje usmjeriti se prema onima kojima će naša ljubav biti od značaja i od pomoći za nadolazeće trenutke u životu…

Znamo da dobronamjerna iskrenost može dovesti do razočaranja ili poboljšanja odnosa, da li se naš stav prema nekome i nećemu možda neće svidjeti biti ćemo pripravni i ne iznenađeni ljudskim reakcijama jer smo spremni za sve solucije, no nadamo se pozitivnoj. A kako će nas netko doživjeti ovisi o tuđem kutu gledanja, potrebama i svjetonazorima, no biti ćemo spremni ali i žalosni jer nas ljudi nisu razumjeli i ispast ćemo ili bezobrazni, možemo dobiti neprijatelja, da nas mrze i svašta nešto ostalo... Međutim ne treba se brinuti jer... svatko je odgovoran za sebe.

I za mene je to dobra filtracija za ljude koji će me okruživati i koji će me prihvatiti u cijelosti, a umjesto onih koji ne mogu, naići će oni koji mogu.

A što si više svoj, iskren si, poštuješ se i pratiš svoj put dobijaš i više mogućih neprijatelja, a ako imaš onih koji te ne vole ili ne podnose znači da si tek tada postao čovjek. Žalosno, ali istinito.

Jer čovijek koji nema neprijatelja nije (svoj) čovjek.

Ja stoga bijah duuugo ne čovjek i konačno se sputih sa oblaka (sa malo nespretnim i tvrdim slijetanjem) i započeh transformaciju iz aliena u (nižu) rasu zvanu humanoidi. :P

Hmmm... ili sam se tek počela dizati iz mrtvih pa postajem alien?

Vi prosudite, pa mi recite jer ja NE ZNAM puno toga...

NE ZNAM je najistinitije od od bilo koje istine koju ću reči svome b(l)ogu... na koju groznu sudbinu sam suđena... da cijeli život ne ću moći SVE znati.... stoga... puno toga NE ZNAM. NE ZNAM! Pa što?

Što su te ruže čudne biljke... čeeek što nisi guda? NE ZNAM... ja sam SVE... i ništa...

A NE ZNAM dragi moji skleroza me hvata... Aizhaimler priča samnom... oštrouman je, „vidi“ ono što se golim okom ne vidi, zgodan, voli muving, jak karakter... mmmnjamiiii! pričali smo samo 5h... pa drugi put 6h i nikako se pozdraviti... a biti će zato jer brzo zaboravljamo pa ponavljamo jedno te isto pa ni ne znamo da prođe 5-6h.... hmmm... rekao mi je da sam brza na jeziku i opasna... ja?... moram da se stopim sa novom ja...
...da vidimo koliko dugo će on ostati samnom krečući se sa svojim putem UZ moj put, a ne po mome putu ili gazeči moj, a ja ću se truditi ne gaziti njegov ;).... Odosmo na role danas... :DDDD


Postani bolja osoba i budi siguran da znaš tko si prije nego sto sretneš nekoga novog, a nadaj se da ta osoba zna tko si.


Mene dobiti je jedna bitka,
mene imati je jedno blago,
mene ljubiti je izazov pravi,
mene zaboraviti je nemoguće!!!


P.S.
Na koliko se načina može voljeti?
….riječima, pogledom, dodirom, dušom, umom…..

Pozdrav by JA

Post je objavljen 05.02.2008. u 14:02 sati.