NE ZATVARAJTE, SESTRO, NE ZATVARAJTE...
Ne zatvarajte, sestro, prozor ne zatvarajte!
Pustite da mi sunce lice umije.
Dan je tako lijep danas, znajte,
toplina, kao vodopad se niz tijelo slije.
U bolesničkoj sobi dok tako ležim
cijeli vapim za tim tokom,
nepokretan, kao da sam u paukovoj mreži,
borim se s ovim životom.
Al onda kada se spušta noć blaga,
zaklopim oči, nestajem u duboko,
tad moja duša mala, svjetlost draga,
luta, luta... moje drugo je oko.
Nema se šta vidjeti, tako je sitna i mala,
a kao dijete nestašno, stalno bi da se igra,
na potoku onom ručice bi prala
da cvjetove razne polagano bira.
Za tijelo moje nije je briga,
ta, strano je, zato iz njega bježi.
Bijele je boje, u visine bi da ga se diga,
na krilima vjetra se sakrije i gnijezdi.
U suton, kad plava zora rudi
tužna se vraća, ništa ne može da je utješi,
a Gospodin naš što tamo gore sjedi i sudi
gleda moju dušu i nježno se smiješi...
Ne zatvarajte, sestro prozor ne zatvarajte!
Vi ne znate s kime se ja to borim...
otvorite taj kavez, zraka mi dajte,
budite tako dobri ja vas molim.
(moja duša i ja...dva su svijeta.)
Post je objavljen 03.02.2008. u 23:33 sati.