Nešto se uvuklo duboko u moju srž
Pojava koju nisam kadra shvatiti
Koju ne mogu ni preko usana prevaliti.
Nešto je u meni puklo,
Nit koja spaja razum i srce,
Koja spaja mudrost s ljubavlju
Koja povezuje ono u meni što je nekoć bilo voljeno.
Zavukla se u mene zima
Teža od one u kojoj sam rođena,
Hladnija od svake pojave pojmljive ovom malom umu
Velikih očekivanje.
Vrteći po stranicama koje sam nekoć Ja ispisivala
Nešto me grize,izjeda kroz svaku poru neispavanog tijela,
Podsjeća na ono što je bilo
I u meni i dalje trebalo biti,
A prekinuto je u samoj jednom trenu
Riječima koje su većini razumljive,
Ali JOŠ neprihvatljive,
JOŠ uvijek meni neshvatljive.
Riječima koje nisu došle iz moga svijeta,
Koje nisu imale mjesta u mome umu,
A sada su tu,
Nametnute,
Nerazumne,
A izrečene,
Upućene meni.
Čudno je kako samo jedna riječ
Možemo istrgnuti sigurno tlo pod nogama,
Poput brutalna rata sravniti sve što je postojalo,
Izbrisati u svijetu ono moje zrno ljubavi.
Bolne su stvari koje držim u sebi,
Bolne jer ih nisam sposobna iskazati,
Nisam u mogućnosti prikazati crnom tintom
Nešto što će drugi vidjeti samo kao crni list papira,
Bez tona ljepote, orisa konture stvarnosti
I bez osjećaja,
bar ne onih kojima ona sretna većina raspolaže.
Moja duša je monokromatska fuzija bola i sjete,
Bez uspona na crti života,
Samo pada kroz prostranstva ljubavi koja postoji za druge.
Možda apokalipsa zavlada u srcu mome
I prekine obijest,
Prekine tugu,
Raspori crnilo
I pusti me VAN da još jednom živim!
…ali MOŽDA je vrlo upitna riječ,
A riječi ponekad bole više od dijela…
Post je objavljen 03.02.2008. u 21:32 sati.