Pregled posta

OWYL ili kako sam se predozirala, part VI

Vidjeti svijet u zrnu pijeska i raj u divljem cvijetu,
Držati vječnost na dlanu ruke i beskraj u jednom satu.
Tako sam se otprilike osjećala...
Dok smo stizali, hitna je već bila pred vratima. Potrčala sam otključati vrata. Martina je ležala nasred dnevnog boravka bez svijesti. Odvela sam djecu u njihovu sobu kako bi ih poštedila šoka dok su je stavljali na nosila. Nazvala sam mamu da dođe i ostane s djecom. Nisu mi dopustili da uđem s njom u kola hitne dok su je prikapčali na aparate. Odvezla sam se do klinike i potražila njenog liječnika koji je bio na dežurstvu. Kratko mi je rekao:
- "Čim je vratimo k svijesti, pozvat ću vas..nekad potraje, znate, kod ovakvih zloćudnih bolesti nikad se ne zna ishod...vidjet ćemo što će nalazi pokazati.."
Sjela sam u hodnik. Pokušavala sam se pribrati. Liječnik me umirio, ali, ali..što će biti s njom..tek sam tog trenutka shvatila ozbiljnost situacije. Minute su se pretvarale u sate, sati u vječnost... Misli su mi odlutale daleko u prošlost kada sam i sama bila u sličnoj situaciji. Samo, ja sam tada bila sama, a ona je imala mene.
Bilo je to prije sedam godina. Radila sam tada sa mužem u njegovoj firmi. Pod pritiskom posla, kućnih obaveza, podizanjem djece, razboljela sam se preko noći. Desetak dana odlazila bih na posao, krvavog oka koje je suzilo. Posjetila sam okulistu koji je rekao da je to obična upala i prepisao neke kapi. Međutim, stanje je bilo sve gore. Jedno jutro, spremivši se za posao, prehtodno sam se najavila frendu koji je radio u bolnici, otišla sam na specijalistički pregled. Život je pun iznenađenja... Dugo sam sjedila u mračnoj komori dok je doktor gledao, i gledao..i onda odjednom povikao:
- "Asistenti, dođite ovdje!!..." iz druge sobe došla su dva mlada liječnika, koji su na smjenu gledali kroz mikroskop u mraku...
- "Profesore, ovo još nismo vidjeli..." - jedan je progovorio, dok su se meni pojačano znojile ruke...Bio je stariji doktor, prof. ..tako drag čovjek..pokoj mu duši....
- "Morate odmah ostati u bolnici" - rekao je. "Sestro, odvedite ju na odjel..."
- "Ali doktore, recite šta mi je?! Ja moram na posao...." uzbuđeno sam govorila.
- "Posao? Draga moja, zaboravite sad na posao, ja vas ne smijem pustiti iz bolnice. Vi ste ozbiljno bolesni. Nazovite već nekoga, neka vam donesu stvari...sve će biti u redu.." zabrinuto je rekao. Svijet mi se u trenu okrenuo naopačke. Nisam ništa više pitala. Sestra me uhvatila pod ruku dok smo se penjale na zadnji kat odjela. Kada smo ušle u sobu pogledala je papire. Stavljajući mi kremu u oko i povez, samo je kratko progovorila:
- "Ooo, vi ćete se zadržati na odjelu malo duže.." Nisam najbolje razumjela njene riječi, do slijedećeg jutra kada su me pozvali na konzilij liječnika. Sestra me uvela u sobu i posjela. Čula sam više glasova koji su pričali što ja nisam najbolje shvaćala. Onda je moj doc, moj dobri duh prišao i rekao:
- "Draga, vi imate izraslinu na rožnici oka koju moramo odstraniti inače ćete ostati bez oka... Razumijete?" - Kimnula sam samo glavom, dok mi se grlo stezalo. Kapali su mi oba oka. Bila sam slijepa..bijelina kroz koju su se samo mogli nazirati krupni odrazi..kao sjene..Jednom prilikom dok sam sjedila na klupi u bolničkom parku, doc mi se pridružio i pričali smo o svemu. Tada mi je rekao da kinezi moju bolest tumače kao bolest duše. Doista, moja duša je bila bolesna. Za vrijeme mog boravka u bolnici, moj muž dolazio bi rijetko, usput ostavljajući poklone sestrama. Za mene nije imao vremena... Nedostajali su mi moji anđeli. Ivan je tada imao četiri, Mateo tri godine. Imala sam sreću da je moja mama bila sa njima. Kada bih je nazvala, tužila mi se da Ivor nikad nije doma, da spava po danu, skita po noći, a s posla stalno zovu...uopće se nije brinuo za djecu. Osjetila sam sav teret ovog svijeta kako se obrušava na mene, bespomoćna u svojoj bolesti i trenutnom sljepilu.
Moje potpuno izliječenje nakon operacije trajalo je dva mjeseca. Dva duga mjeseca u kojima sam donijela životne odluke. Iz ljubavi sam se udala, iz mržnje ću se rastati. Nakon Ivanovog rođenja, odmah sam zatrudnila sa Mateom. Već tad mi je govorio da to nije njegovo dijete, da ga ne želi, jer da je nemoguće da sam odmah ostala trudna. Željela sam to dijete, i ne samo njemu u inat donijela na svijet još jednog divnog dječačića. S njegovim rođenjem, naš brak je već bio mrtav. Vezao nas je samo posao i djeca za koju nije previše mario.
Ubrzo po izlasku iz bolnice rastali smo se sporazumno, jer on je već duže imao drugu. Meni su pripala djeca i nešto ušteđevine, stan je ionako bio moj, a ubrzo sam i pronašla novi posao. Kretala sam ispočetka. U svim ovim godinama živjela sam mirno, bez većih stresova. Samoća mi nije tako teško padala jer djeca su brzo rasla, puno zahtjevala. Bila sam im sve, a oni su bili smisao mog života.
Nisam nikad mogla sanjati da ću se ovako zaljubiti i ovako jako voljeti, da će moj život zaokrenuti u nepoznatom pravcu. I sad, dok sjedim ovako i strepim za njen život pitam se tko to gore vuče konce, tko se poigrava s našim sudbinama. Samo da bude sve u redu..ponavljala sam u sebi...Razmišljala sam da javim njenoj mami, ali te moje misli prekinula je sestra koja me pozivala da uđem u sobu.
- "Uđite, ali ne možete dugo ostati. Mora se odmarati." tiho je rekla. Za mnom je u sobu ulazio njen doc nasmijana lica.
- "Bit će sve u redu... Sredinom tjedna počet ćemo opet s kemoterapijama. Do tada neka ostane u bolnici, jer moramo još neke analize napraviti." progovarao je dok ju je držao rukama za ruku. Pao mi je kamen sa srca. Čim nas je ostavio same, zagrila sam je i poljubila u čelo pazeći da ne pomjerim cjevčice.
- "Ljubavi, nisam još umrla..što me ljubiš u čelo.." kroz blagi osmjeh mi je rekla. Taj njen smisao za humor razbio je nalet suza u mojim očima.
- "Volim te.. nikad ne zaboravi..bit ću uvijek tu,.. za tebe....uplašila si me, znaš to..ne smiješ ti nikuda od mene..imamo naše snove ne odsanjane do kraja..a bez tebe oni bi izgubili svaki smisao.." - govorila sam, dok je ona polako tonula u san.
Narednih dana bila sam rastrgana između posla, djece, bolnice..Vratila se doma nakon druge kemoterapije. Nije ih dobro podnosila. Djeca su je dobro prihvatila, samo su se jako brinula kad bi joj bilo loše. Ivanu je tada bilo jedanaest, Mateu deset godina. Trebalo je proći neko vrijeme privikavanja dok nismo ušli u svakodnevnu kolotečinu života. Postali smo obitelj...
Prošlo je ljeto, dolazila jesen. Bolest je stagnirala, ali ne previše obećavajuće. Tada smo odlučile da ode u jednu njemačku kliniku, po nagovoru njenog strica koji je radio vani. Liječenje je bilo skupo ali je i obećavalo izgledno izliječenje. Skupile smo ušteđevinu na hrpu, ona svoju, ja svoju, koju sam čuvala za crne dane. Ostatak koji je nedostajao poklonio joj je stric. Tako je otputovala na dvomjesečno liječenje.
Bližio se Božić a s njim i njen povratak kući. Bila je izliječena do kraja. Našoj sreći nije bilo kraja. Svi smo se veselili. Par dana uoči njenog povratka djeca su me nagovorila da Martini za Božić poklonimo mopsa, malog psića o kojem su s njom znali pričati dok sam ja bila na poslu. Nisu me trebali dugo nagovarati. Već sutradan kupili smo to malo divno stvorenje od nepuna dva mjeseca...nazvali smo ga joy...joy - the boy..obzirom da je bio muško štene

Ovoga se sigurno neće nadati, malog lajavca..pomislila sam dok sam čekala slijetanje aviona, u kojem se vraćala ljubav mog života...da, to je bila ona..jer nikad prije nisam voljela tako jako, dobivala tako puno..bojala sam se biti sretna, i tu svoju sreću ljubomorno sam čuvala da mi ju neko ne ukrade. Ali u životu postoje razne situacije, događaji, i kad se najmanje nadamo pogodi nas netko ili nešto čime ne upravljamo mi, već netko drugi...
.......


Post je objavljen 02.02.2008. u 03:38 sati.