Kada sam javila svojoj obitelji da smo dragi i ja usvojili psa, svi su se odmah zapitali na sta je to cudoviste nalik.
S obizrom da smo je izvukli iz kanalizacije u kojoj se brckala vec dva dana, nije bila najreprezentativniji primjerak svoga roda, a bila je i smrdljiva. Naime, kanalizacija i ovdje sluzi, uglavnom za, da se nekulturno izrazim, govna.
S njom su u istom kanalu bila i jos dva psica, ali kako smo imali ogranicene mogucnosti, uzeli smo samo jednog.
Malo klupko dlake nesigurno se kretalo po dvoristu. BIla je toliko malena i nije imala dovoljno snage cak ni za penjanje uz niske stepenice.
Toliko se nepretno gegala, prevrcuci se i posrcuci pri svakom koraku, da sam na trenutak pomsilila kako smo od svih normalinih pasa mi usvojili bas ovog retardiranog.
Nazvali smo je Luna.
Uskoro se, to malo nesigurno stene, pretvorilo u tvrdoglavo, razmazeno pseto.
Dok je ganjala pticu slomila je vrtnu garnituru, pojela je nekoliko pari cipela, sakrila je dva para papuca, Ehsanov mobitel je ubacila u poljski wc, pojela je aminovu biljeznicu sa zadacom iz engleskog, skakala je na nase goste, rezala bi ako bi joj se netko primakao dok je drzala omiljenu kost.
Uporno je odbijala bilo kakvu suradnju. Cesto me je podsjecala na macku: svojgleva, svoja, samostalna i divlja.
Nedavno je na ulici veselo zaskocila covjeka koji je vodio dijete i gurao covjeka u invalidskim kolicima. Siroti covjek se toliko prepao raziglrane psine, pa se pokusavao zastiti invalidom koji je panicno vristao.
Nekoliko dana nakon tog veselog dozivaljaja, Luna je zaustavila promet u cijelom naselju. Uspjesno je rastjerala poveliko stado ovaca koje je u panici zakrcilo sve ulice. Ovce su bjezale u stampedu jedna drugu boduci rogovima.
Odlucili smo kako je doslo vrijeme da nesto ucinimo: od nedavno, Luna ide u on-line skolu.
Trener nam salje video klipove sa vjezbama, a mi ih pokusavamo izvesti kod kuce.
Nepotrebo je reci, Luna nije bila odusevljena.
Vjezba vodjenje psa uz lijevu nogu cinila se jednostavna. Uzmes psa, stavis mu ogrlicu i vodlicu, a zatim se pocnete kretati po dvroistu mjenjajuci tempo kretanja.
Prvi dio nije prosao lose: stavila sam joj ogrlicu i zakacila vodilicu bez problema. Ono kretanje po dvoristu i nije islo tako glatko.
Kada je svojeglava luna shvatila da vise ne moze hodati kako ona zeli, bacila se na ledja I odbijala dalju suradnju.
Mamila sam je hranom I igrackama. Cak sam nekoliko puta autoritativno povisila glas. Nista nije pomagalo. Ali nisam htjela odustati. Sada sam slomljena.
Dvadeset minuta sam po dvoristu vukla psa teskog 35 kilograma. ito mjenjajuci tempo.
Dobra vjezba. Mislim da cu nakon tri dana ponavljanja, psa po dvoristu vuci bez ikakvih problema…
Post je objavljen 31.01.2008. u 06:31 sati.