Znate da naziv Balkan dolazi od dva turska izraza? Bal za med, radost i kan za krv? Prema tome sam prava Balkanka. Nekada prava radost i med za sve oko sebe, a nekada prava ključala krv koja guta i prži sve oko sebe.
Moj je otac, s mamine strane i tatinom tati Nijemac. Došli su iz južne Njemačke i nastanili se u Srijemu. Kasnije su doselili u Posavinu, točnije Slavonski Šamac i ondje se pomiješali sa Šokcima.
Mama je po svojoj mami čista Šokica, a po tati porijeklom Crnogorka.
Priča ide ovako. Dva brata Nikolića krenula trbuhom za kruhom, došla u Slavoniju, vidjeli kako se ondje dobro živi i doveli još dva brata. Nikolića. I otud svi Nikolići u Sikirevcima i okolnim mjestima (a zaista ih ima puno, s tim da nismo nikakav rod).
Kao malu su me znali zvati Nikolićka ciganka.
Nekako, što sam starija, sve sam više svjesnija te svoje bipolarnosti. Te hladne sjeverne (austrougarske) glave i vrelog (balkanskog, možda čak i ciganskog) srca. Ponekada totalno proračunata, organizirana, odgovorna, samosvijesna, nedodirljiva, samopouzdana..., i već u drugom trenutku totalno luda, svjesna trenutka i samo trenutka, ključale krvi, željna avanture, sukoba, sranja, razbijene boce, violine i trube koja para srce i zauzima sav prostor mozga, zajebana, puna prkosa, inata, čak i mržnje, sa žeravom u očima, jezikom oštrijim od mača.
Ponekada želim, barem na kratko, biti muško koje si može dozvoliti što god mu padne na pamet (Kinky, ne mrzi me), napraviti sranje, brijati, lupati bocom o glavu, neopravdavati se nikome za ništa... Zapravo, za to ne trebaš biti muško. Bila sam takvo muško prve dvije godine faksa. Tada mi je otac (koji je Balkanac postajao tek kada bi popio, inače je bio 'ladni Švabo) rekao (vjerojatno je tada bio cuga) da u životu budem đeger. Uvijek mi je smiješno kada se toga sjetim jer ne znam što je s tim izrazom hio reći. No, sve se svodilo na to da se ne dam zajebavati od nikoga (kao što se, primjerice, moja mama dala, od njega).
Balkanka, Ciganka, što li... Samo zam da me ništa ne može dirnuti kao ciganska truba i violina (koju je i stari, samouko svirao) jer tu prestaje sve što se može razumom izreći. Samo osjećaj, iskonski, životinjski, balkanski.
I da, na fotki nije moj tata, nego harmonikaš koji je svirao u krčmi Kod Ruže gdje smo Deba i ja s kumovima proslavili naše vjenčanje.
Post je objavljen 29.01.2008. u 12:51 sati.